20. 9. 2011.

Revolucija izborima?

Dobar deo zainteresovane javnosti je ushićeno share-ovao lavinu vesti rezultata lokalnih izbora u Berlinu, gde je po prvi put prijavljena Piratska Partija osvojila čak 8,9% glasova! (Ovo je više od "lokalnih" izbora, zato što su ovo bili i izbori države Berlin - Nemačka je inače savezna država).
Ako se ovome doda 17,6% koji su dobili sada već veterani Zeleni, dolazimo do fascinantih više od 25% glasača koje se privolelo alternativnim političkim opcijama! Po svim analizama, slično stanje je i u Srbiji, gde će tih 25% najverovatnije apstinirati od glasanja.
Trenutno stanje
Mnogi obični ljudi se poslednjih godina bave razmišljanjima "kuda sve ovo vodi?" Izuzetno brz tehnološki razvoj komunikacija, uz nesrazmerno spor razvoj ekonomskih, finansijskih i političkih sistema, pa još nikada u istoriji viđeni geopolitički status obogaćivanja jedne ogromne do tada siromašne populacije (Kina)... dovelo je do brzog prelivanja novca sa jedne na drugu stranu. Ovakva brzina je nešto sa čim se civilizacija do sada nije susretala, i to neminovno dovodi do nestabilnosti koja samo vreba priliku po kom će se najslabijem šavu izliti: ekonomskom, finansijskom, političkom, geostrateškom...
Još uvek duboko u ljudskoj svesti je da rat ne može doneti ništa dobro, naročito ne u ovo nuklearno doba. Ali u isto vreme je i sve jača svest da ovako više ne može. Polako se označavaju krivci, na prvo mesto izbijaju banke, slede ih političke stranke. (Zapravo sistemi, finansijski i politički.)
Sve se više poziva da je potrebna prava revolucija da bi se ovi sistemi srušili i izgradili neki bolji. A revolucija se u ovo vreme ne može izvesti, bar ne bez rata.
Kako je nastala Piratska partija
Piratski pokret je nastao spontano sa nasleđem nasilnog otvaranja zaključanog znanja, sa uporištem u open source zajednici, i počev iz Švedske proširio ideju da je moguće ponuditi alternativno rešenje za nagomilane civilizacijske probleme.
Stvorila se potreba da se zaštite pojedinci izloženi sve jačem sudskom gonjenju i nesrazmernim novčanim ili zatvorskim kaznama izrečenim za dela koja su istorijski gledano obična ljudska ponašanja. Oduvek su ljudi razmenjivali knjige, pevali i svirali, hvalili međusobno...
Pomama za takozvanom "zaštitom autorskih prava" ide tako daleko da se proglašavaju lica koja imaju zakonsko pravo da vam "zavuku ruku u džep" (kolektivna zaštita prava, moja omiljena tema), što je ništa drugo nego ozakonjeni (evoluirani) kriminal.
Pomama ide i dalje, pa se patentiraju životinje i biljke i proglašava večno vlasništvo nad njima (ako gajite ili koristite svinje to morate platiti onima koji su dovoljno moćni da ozakone da se njima treba platiti).
Takođe, polako postaje jasno da sistem patenata koči procese napretka, i da nepotrebno opstaju neke veoma visoke cene (skeneri u medicini, na primer).
Međutim, sa tranzicijom pirata na društveni prostor, shvatilo se da se ova pitanja ne mogu tako lako rešiti, i da su problemi zapravo ukorenjeni u istim onim problematičnim društvenim sistemima koji su sada već označeni kao krivci za globalnu krizu: finansijski i politički sistem!
Piratski pokret je spoznao realnost, i poziva na Ustanak, Revoluciju... možda sa ponekad agresivnom retorikom (čisto da bi se prodrlo do svesti publike) ali u stvari uvek sa mirnim putem u planu... verovali ili ne: izborima!

Osnovna dva revolucionarna cilja
Prvo u Švedskoj, posredno u parlamentu EU, a sada i u Nemačkoj, Piratski pokret se afirmiše i osnažuje. Na ovaj način po prvi put dobija i izvore finansiranja. Ali i dalje zadržava revolucionarni mentalitet sa sledećim adutima:
Finasije ćemo rešiti bitcoin-ima.
Banke imaju funkciju zaštite i obezbeđivanja sigurnosti, pa zatim i promišljenog investiranja. To je u redu, i to će tako i ostati. Ali, banke danas imaju nesagledivu moć potpunog kontrolisanja tokova novca! One znaju koliko ko ima, kada dobija, gde, kada i koliko troši... i za svoje informacije joj plaćaju! Banke uzimaju ne mali procenat od svake finansijske transakcije a imaju potpunu vlast i kontrolu!
Sistem Bitcoin-a bi trebao da obezbedi anonimne tokove novca i da potpuno isključi banke iz ovog procesa! Ovo je ravno revoluciji.
Politički sistem bi trebao da ide do poništavanja postojanja političkih partija!
Zato PP govori da ne ide u politički sistem da bi zaposlili svoje rođake, već da bi ga srušili. Prva stvar koju je potrebno uraditi je obezbediti potpuno anonimno i pouzdano glasanje! I za ovo piratski pokret ima tehnološka rešenja. U slučaju kada više nema komplikovanih procedura glasanja, brojanja i zaštite rezultata, nestaje jedan razlog postojanja partija! Drugi razlozi (okupljanje oko zajedničkih ideja i ciljeva) će takođe vremenom atrofirati kada imate potpuno legitimnu mogućnost biranja pojedinaca, a ne grupa. I ovo je ravno revoluciji.

Sveže ideje posle mnogo vremena
Decenijama se u zapadnoj civilizaciji nisu pojavljivale sveže ideje. Ovo su nove ideje koje pokušavaju da u vreme kada svi predviđaju neku propast, ponude put koji bi mogao da izvede iz obećanog haosa.
Put je trnovit, i možda utopistički, ali bez nade nema ni napretka. Problemi koji stoje pred PP pokretom su isti oni koje ni komunizam nije prepoznavao: ljudska priroda, sebičnost i gramzivost. Zato i ne čudi što se ove ideje pojavljuju u društvima koje su daleko napredovale u razvijanju lične svesti i koje su najdalje otišle u uspostavljanju komunističkih principa (Skandinavija).
Ali, pred PP pokretom za sada stoji mnogo vidljiviji neprijatelj, a to su vladajuće strukture i sistemi!
I baš zbog toga, 8,9% glasača pokazuje da je cilj ostvarivanja revolucije putem glasanja mnogo bliži nego što to u ovakvim utopističkim člancima možda izgleda!

5. 9. 2011.

Pročitano septembar 2011 - Igra anđela

Već sam ranije opisao kakav je moj odnos prema "trilerima" ili bilo čemu što sa time ima dodira.
A "Igra anđela" (Carlos Ruiz Zafón, El juego del angel, 2008.) je nešto što bi moglo da se svrsta u ovaj žanr, mada nerado.
Očigledno se radi o piscu koji je dosta razmišljao o životu i svojoj ulozi u njemu. Mogao bih reći čak da se neki njegovi zaključci poklapaju sa mojim, pa se sa te strane na neki način identifikujem. Ono što je on zaključio je da je potraga za "suštinom" u stvari jedno veoma kratko putovanje, a da je ono što čini ljudski svet zapravo, na prvi pogled beskorisna, "forma". Citat: "Ono što želim od vas jeste forma, ne suština. Suština je uvek ista i izmišljena je otprilike kad je čovek nastao. Upisana mu je u srce kao serijski broj."

Zbog toga se pisac ne zaleće u komplikovana filozofska dela, već piše kriminalistički roman. Svestan je da će ga svrstavanje u žanr omalovažiti, ali insistira na tome, i svom pokušaju da kroz laganu i zabavnu formu ispriča prilično komplikovane životne poruke.
Ovaj roman je nastavak njegovog svetskog hita "Senka vetra" (La sombra del viento, 2001.) koji sam ranije pročitao i o kome kažu da je najveći uspeh savremene španske književnosti. Ovo je možda i istina jer je u tom trenutku bio svež i pomalo nov, upravo zbog uspešnog balansiranja između lake kriminalističke priče i obrade ozbiljnijih životnih tema, a sve pomognuto prilično dobrim stilom.
Na žalost, lagana priča je prevagnula, pa se zapleta skoro i ne sećam, a "Igra anđela" je hronološki smeštena pre "Senke vetra", pa sam izgubio to uzbuđenje "otkrivanja uzroka". Na još veću žalost, izgleda da je i to balansiranje sada već "potrošena stara priča", jer će se oni naviknuti na lakše stvari možda malo teže odlučiti na ovo delo, a oni koji traže neke druge podsticaje će se možda ipak "smoriti" pomalo previše fantastičnom kriminalističkom pričom.
Ipak, završiću citatima, što ne volim da radim, ali osećam da bi to bilo ono što bi piscu najviše godilo, a ipak mislim da ima elemenata zašto mu treba odati priznanje (makar zbog toga što o mnogim stvarima misli isto kao i ja :) ).


"Religija je moralni kodeks izražen kroz legende, mitove ili bilo kakav književni proizvod, sa ciljem da uspostavi sistem verovanja, vrednosti i pravila kojima se reguliše neka kultura ili neko društvo"

"Bogati žele da su bogatiji. Moćnici žele veću moć. Pokvarenjaci žele da se osećaju kao sveci, a sveci žele da budu kažnjeni za grehe za koje žale što nemaju hrabrosti da ih počine."

1. 9. 2011.

Antidepresivi - lek ili narkotik

Jedna od stvari koju predlažem u svojoj knjizi "Uloga frizera u savremenom društvu" je da sami sebi možete dati odgovor na bilo koje životno pitanje, ako postavite osnove onako kako sam predložio.
Međutim, u poslednje vreme ja ne uspevam da dam odgovor na pitanje: Da li su antidepresivi lek ili narkotik? Da krenem sa obrazlaganjem:
Osnovni podaci
Razvojem nauke su utvrđeni mnogi modeli o radu mozga, definisani su mnogi fizički i hemijski procesi koji učestvuju u ovom fascinantno složenom procesu.
Jedna od posledica ovog izuzetnog napretka je i otkrivanje supstanci koje svojim prisustvom utiču na rad mozga. Ovo su supstance koje sam organizam stvara, i biološka regulacija bi trebala da obezbedi da se te supstance stvaraju onda kada treba, i to u tačno potrebnim količinama, ni manje ni više.
Priznaćete, prilično zahtevan posao :)
Idemo dalje... kad je već otkriveno da puka hemija može promeniti način razmišljanja, zašto da ne pomognemo onima čiji organizam iz ko zna kog razloga ima problema sa stvaranjem ovih supstanci. (Ovo je sasvim logično! Ako vaš organizam ima problema sa stvaranjem npr. insulina, naravno da ćete ga uzeti lekovima, nećete postavljati moralna pitanja, dok ne umrete!)
Zanimljivi rezultati
Prošlo je već dovoljno godina od kako su antidepresivi u upotrebi, i sada se sigurno može govoriti o onome što oni postižu. A rezultati su fascinantni!
Sama njihova klinička delotvornost je jedna stvar, ali posebno je zanimljivo da su hemijske supstance u stanju da promene način razmišljanja ljudi!? I to ne u prozaičnom smislu "čaša je polu prazna ili polu puna", već u suštinskom, životnom smislu. Gotovo je zastrašujuće kada shvatite da neke tamo labaratorije imaju moć da vam suštinski promene ličnost, vaša verovanja, poglede na život i svet...
Uspeh koji su ove supstance postizale toliko je ohrabrio neke naučnike da su poverovali da su na rubu rešavanja svih svetskih problema, da uz samo malo proizvodnje "some" možete dobiti zadovoljne, vredne i srećne građane. Ova opčinjenost je išla toliko daleko da je još uvek aktuelna urbana legenda o sipanju prozaka u londonski vodovod.
Oh ne, kontraefekti
I onda su polako počele da se pojavljuju "aveti". Počelo se od najgoreg, samoubistva. Po nekim istraživanjima stopa samoubistva se čak duplira kod ljudi koji koriste antidepresive (naročito mlađi). Međutim, ovo je klimava oblast, jer su ti ljudi već ionako suicidni, tako da je teško razdvojiti ko je i gde pogrešio.
Drugi veoma uobičajeni kontraefekti su: seksualna disfunkcija, dobijanje na težini, poremećaji sna, itd. Kako stvari stoje, ovi efekti su gotovo neizbežni... možda ne svi i kod svakoga, ali gotovo da ne postoji ljudsko biće koje nije podložno makar jednom od ovih efekata (a nije neuobičajeno i više njih).
Zato su kontraverzni
Ovo moje pitanje nije novo, i u celom razvijenom svetu se pokušava da se pronađe odgovor. Trenutno je zvaničan stav da će antidepresivi delovati samo na onoga kome trebaju, dok na "zdrave" osobe oni neće delovati!? Ovo je malo čudno za bilo koga ko je video snažno dejstvo antidepresiva... gotovo neshvatljivo da to na nekog neće delovati!?
Irvin D Yalom, psihoterapeut i pisac, je neko ko se u svojim knjigama bori protiv upotrebe antidepresiva. Kao lekar, nikada nije rekao da su oni štetni, ali veoma često ponavlja da ih prepisuje u zaista izuzetnim slučajevima, i ceo njegov književni rad (koji preporučujem) se zasniva na objašnjavanju procesa "lečenja" bez antidepresiva. Možda je on i najbliži istini i odgovoru na moje pitanje iz naslova. Ali, zašto se onda ogromna većina drugih lekara previše lako odlučuju na recepte?
Odgovor je možda u tome da se depresija u poslednje vreme smatra "bolešću" koju treba "lečiti", a za to nam služe "lekovi".
Yalom nasuprot tome depresiju smatra "stanjem" koje je moguće "promeniti".
Zašto "narkotik"
Pored navedenih kontraefekata, postoji još jedan, a to je vraćanje na pređešnje stanje kada se prestane sa upotrebom lekova. Onda se organizam, ili psiha, nađe u čudnom stanju želje i potrebe da se vrati u ono "srećno doba". Zar ovo nije sama definicija zavisnosti? Pristalice se brane činjenicom da nema znakova fizičke zavisnosti... ali zato postoje izuzetno jasni znaci psihičke zavisnosti koja se, u najcrnjem scenariju, završava krajem života, ali za razliku od teških droga, i uvom slučaju samoubistvom.
Da zaključim
Postoji pilula... koji ublažava tegobe i život čini lakšim. To bi trebao da je lek, zar ne? Postoji pilula... koja menja stanje svesti na dramatičan način, i dovodi do neželjenih promena, a sve uz osećaj da pruža zadovoljstvo. To bi trebalo da je narkotik, zar ne?
Podstičem sve da mi se obrate, mail-om, jer znam da je ličan razgovor o ovome prilično neprijatan, da probam da zasnam više o ovome, putem ličnih iskustava ili razmene mišljenja.