22. 8. 2011.

Dužnička (moralna) kriza

Tekst je malo duži, pa sam omogućio i kretanje kroz sadržaj (od kraja):
Da li postoji izlaz
Zaključak
Evoluirani kriminal
Od koga se države zadužuju
Zašto se države zadužuju
Šta je novac
Uvod
"Za mene, najvažniji problemi su zloupotreba moći, podsticanje nerealnog, i ludo prekomerno trošenje."
Simon Johnson, bivši glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda
Uvod

Cifre o veličini dugova, koje se sve češće pominju u okviru paničnih i defetističkih tekstova i izjava, su veličine koje prevazilaze mogućnost poimanja. U matematici je uobičajeno da se takvi brojevi pišu eksponencijalnim zapisima (x 10n).
Mi, koji ceo život živimo u nekom strahu od duga, kojima i ako nema drugih vesti govore koliki nam je dug (a ne koliko nam je dug), mi smo na ovo navikli i posmatramo to kao sudbinu nas malih i siromašnih, da nam nameću kredite da bi smo morali da radimo za njih.
Međutim, u poslednje vreme se govori o "dužničkoj krizi", gde više nisu u problemu zemlje kao mi (pa i Grčka, ipak to nikada nije bila bogata zemlja, a do pre 20-tak godina su uveliko vozili Zastave), već su u problemu najveće i najbogatije države sveta!?
Ispostavlja se da ceo svet (ili makar najveći deo) ima probleme sa velikim državnim dugovima! Toliko da Srbija spada u manje zadužene zemlje!? (Iznos duga po stanovniku).
A kome onda to ceo svet duguje, i kako se uopšte dolazi do ovakvih cifara?
Problem je prilično komplikovan i treba ga posmatrati sa nekoliko strana, da bi se sklapanjem dobila konačna slika.

Krenimo prvo od toga šta je novac? 

Novac je merilo vrednosti. Nekada je ta vrednost bila zlato, i govorilo se da ste onoliko bogati (na državnom nivou) koliko zlata imate. Polako su države napuštale ovaj koncept (uključujući i US) i proglasile su same sebe vrednijim od onoga koliko imaju zlata. Drugim rečima, nekada je novčanica bila garant da za nju možete dobili određenu količinu zlata, danas to više nije slučaj.
Ideja je sledeća: mi gradimo vrednosti, i, na primer, ne možete reći da sve kuće u Americi vrede samo onoliko koliko Amerika ima zlata!? Dakle, mi smo izgradili toliko i toliko, i toliko ćemo imati novca kojim merimo svoju vrednost.
Zvuči logično... ako preterate, idete u inflaciju (eh, koliko smo gorko osetili na svojoj koži šta to znači). Pravi ekono vernici su smatrali da će tržište sve uravnotežiti... cena novca će jednostavno morati da prati istinsku vrednost.
Međutim, sa povećavanjem bogatstva (vrednosti) počelo je da dolazi do takozvanih mehura (bubble). Što više proizvodite, povećavate ukupnu vrednost, povećavate količinu novca, ali to ne prati i upotrebnu vrednost, ta vrednost nikome nije potrebna, ili je bar niko ne upotrebljava. Ovo može da dovede do situacije gde ste "na papiru" bogati, ali realno nemate ništa. (Ovo je uglavnom kriza 30-tih godina prošlog veka, i uvod u II svetski rat.)
Danas smo svedoci još jednog fenomena. To su "vrednosti" usluga i drugih nematerijalnih dobara. Uzmimo primer interneta... mnoge firme, ili čak dobar deo US ekonomije je zasnovan na "informatičkim dobrima". Realno, tu nema nikakve fizički opipljive robe, već znanje, programi, sistemi... šta sve ne. Ova "informatička dobra" realno donose novac, jer ih možete prodati, pa stoga imaju i vrednost. Što se više koriste, to se više proizvode... i to polako utiče na vrednost cele ekonomije! Najednom, US postaju veoma bogate (i realno, za svoje proizvode dobijaju novac), ali ovo ujedno i podiže vrednost države... do neslućenih visina i brojeva u dolarima!
Naravno, glupo je reći da su Internet i računari krivi za globalnu ekonomsku krizu, ali imaju deo uticaja, posredno, jer opisani finansijski modeli koji su stvoreni u prošlosti jednostavno nisu dovoljno dobri da rukuju sa novonastalom situacijom izraslom oko tehnološke revolucije!

Sledeće pitanje je: Zašto se države zadužuju?

Da ovde budemo najjednostavniji:
- Treba održavati sve državne službe (zdravstvo, prosveta, policija, uprava...)
- Treba ulagati u infrastrukturu
- Država ima povlašćeni, ali i obavezujući položaj rukovođenja ekonomijom, pa ponekad treba da pomogne određenim ključnim granama (poljoprivredu, na primer)
... i tako dalje, mada su ovo glavne potrebe.
E sad, ako država samo troši, onda nema smisla da se zadužuje, jer nema načina kako da vrati dug (sa kamatom). Međutim, država je u takvoj poziciji da se uvek može postaviti i kao ekonomski finansijski igrač. Primer: "Ulagaću u infrastrukturu, obezbediću porast zaposlenosti i prometa sredstava, a to će meni doneti veće prihode od poreza, pa tako vraćam dug, a uz to i zarađujem!"
Dakle, država se može posmatrati i kao preduzeće (banka) koje radi na ekonomskim osnovama. Otuda interes nekih trećih lica da pozajmljuju novac državama... ko drugi ima toliku kontrolu i uvek može sa sigurnošću reći "šta će se sada dogoditi".

Da ovde zatvorimo krug: A ko pozajmljuje državama?

Oni koji imaju novca :). Ovde stvari postaju malo zamućenije i rasplinjuju se kroz mrežu odnosa, kanala, zavisnosti... U osnovi, zajmodavci mogu biti: banke, fondovi ili druge države.
- Banke imaju novca koje istorijski dobijaju od ljudi, nudeći im zauzvrat sigurnost (od krađe, nesrećnog slučaja, itd) pa čak i malu zaradu (kamatu). Ovaj novac investiraju (pozajmljuju) drugima kojima novac treba da bi nešto radili i od toga zaradili. Kada taj zaradi, vraća banci nešto više nego što je pozajmio, a banka vraća svojim štedišama nešto manje od toga. Razlika je zarada banke. Zašto banka ne bi pozajmila državi?
- Fondovi su razna udruženja koja su sposobna da sakupe veće količine novca. Pozitivan primer je sledeći: Proizvođači automobila su zaključili da imaju potrebe da izgrade novu fabriku. Zaključe da bi bilo baš dobro da fabriku naprave u nekoj nedođiji. Ne samo da će investirati u fabriku, već će pozajmiti novac i državi, koja će napraviti i put i vodovod... i kuće. Fabrika radi punom parom, ljudi su zaposleni, država zarađuje od poreza, ima srećne građane, a proizvođači automobila srećno plaćaju porez od koga, posredno, pune i svoj fond koji su osnovali i koji im sada donosi zaradu.
- Druge države se takođe mogu pojaviti kao zajmodavci. Možda imaju višak sredstava pa rade po principu banke, ili jednostavno zaključuju da bi im jačanje neke druge države donelo koristi (više će moći da izvoze u tu državu, na primer).
(Primer: Grčka je prezadužena i nema mogućnost da dug vrati. Ovo može da dovede do katastrofe. Onda Nemačka i Francuska na neki način "otkupljuju" dug Grčke i obezbeđuju joj dodatno vreme. Da bi to uradili, Nemačka i Francuska uzimaju zajam, ali pošto su njihove ekonomije jače i izdržljivije, njihovi uslovi su povoljniji. A novac obezbeđuju uglavnom banke iz zemalja zajmodavaca!)
Naravno, ovde navedeni primeri su pozitivni. Da probamo sa negativnim:
- banke od države mogu tražiti i druge usluge: razne monopole, zakone koje im donose novac (npr. naplata finansijske transakcije, i odlučivanje o visini te naplate, drugim rečima, zakon kojim se banka osigurava na zaradu).
- fondovi mogu imati negativne ciljeve. Da se zadržimo na bezopasnom gornjem primeru, na primer, fond nikada nije ni želeo da gradi fabriku. Ali planom "prevari" državu, potpiše Ugovor kojim se država obavezuje da plaća kamate na nikada željeni kredit, i eto... fond jednostavno zarađuje ne radeći, potreban je samo jedan lični kontakt sa onim koji potpisuje. A zamislite šta se sve može!
- što se tiče država, evo izmišljenog primera: Znate da neka država ne voli svoje susede i da bi ih rado sve pobili. Traže vašu pomoć. Vi ih podržite, date im kredit da kupe vaše oružje. Ne samo da prodate oružje, nego zarađujete i na kreditu, kao dodatak dobijate i "večnog" zahvalnika, i gle čuda, i taj zahvalnik je na dobitku, jer su dobro ojadili svoje "nevaljale" susede.
I šta smo sada dobili?

Evoluirani kriminal

Ovo je teoretska osnova kruga koji se stvara. Novca je sve više, što se opravdava sve većom vrednošću, (a ovde se i ne radi samo o realnom novcu, u ukupnu sumu ulaze i razne "hartije od vrednosti"). Države imaju mogućnosti i potrebe da ulažu, grade i održavaju, i to i rade. Za rukovođenje sve većom vrednošću potrebna je sve veća vrednost, države se zadužuju, i to iz logičnog razloga: "do sada smo sve vratili, usrećili zajmodavce i građane, zašto da to ne uradimo ponovo?"
Zajmodavci su takođe na dobitku, zaradili su, i srećno ulaze u novi krug, veći. A i zajmodavaca ima sve više. Ukupne brojke vrtoglavo rastu...
Ja sam u svojoj knjizi "Uloga frizera u savremenom društvu" ekonomiju nazvao "kvaziegzaktnom naukom". Više intuitivno. A onda sam pročitao objašnjenje jednog ekonomiste: "Ekonomija je matematička (egzaktna) nauka zasnovana na pretpostavci da je stabilno stanje nepromenljivo. Za razliku od drugih prirodnih nauka koje prvo izgrade čvrste osnove, pa onda razrađuju teorije, ekonomija se razvija na osnovama koje se lako mogu izvesti iz ravnoteže."
Da se zadržimo na mojoj knjizu. Tamo sam isto rekao da su bolesti savremenog društva samo kriminal i nezaposlenost. Nisam pominjao ekonomski mehur! Međutim, uopšteno govoreći, možemo reći da se pomenuta ravnoteža prekida zapravo kriminalom. O čemu se radi?
Opisani sistem možda i može da bude održiv (sustainability, tako popularna reč u poslednje vreme), ali suočava se sa osnovnom ljudskom osobinom: željom za prisvajanjem, pohlepom, sebičnošću, bezobzirnošću... jednom rečju: GLAD! (ne bukvalno "glad" - pročitajte knjigu).
Jednostavno: prisvajanje lične materijalne koristi, a na račun drugih ljudi - krađa!
Međutim, ne bilo kakvo džeparenje ili pravale... ne, ovo je vreme kriminala koji evoluira, menja se i prilagođava... ovo je vreme "Zakonskog kriminala". Kako to ide:
1. Imate moć ili samo mogućnost... da ne kažem "zlu nameru".
2. Odobravate "štetne" ugovore. (Ovo može biti na razne načine, ali na krajeva, sve se na kraju svede da svi drugi to treba da plate, a vi da zaradite)
3. Pravite Zakone koji omogućavaju finansijsku dobit samo vama, a na uštrb zajednice.
Za ovo sa Zakonom je karakterističan primer OFPS. To je pravi evoluirani kriminal... smišljeno napravljen zakon koji pojedincima omogućava korist!
Shvatate li: nekada je bio zakon prve bračne noći, zar ne? Danas je to kriminal. Bio je zakon robovlasništvo.. danas se za to ide na doživotnu, i tako dalje.... Današnji primeri kriminala koji osećamo ali ništa ne možemo jer su zaštićeni zakonom su i OFPS i svi oni primeri negativnog zaduživanja koje sam ranije naveo.. a i sami možete da shvatite koliko takvih primera danas postoji. Nešto od današnjih Zakona će morati da bude opisano, izdvojeno i označeno kao kriminal!
Nije, i nikada to neće biti lak proces! Poigravamo se sa osnovnim ljudskim instinktima, tražimo od pojedinaca veoma veliku socijalnu svesnost da bi mogli da nastavimo da evoluiramo kao vrsta.
Nije ovo utopija! Primer skandinavskih zemalja gde su poslovni moral ali i Zakoni već prešli neka biološka ograničenja vrste :) Ili, nama bliža Slovenija, gde je procenat siromašnih među najmanjim na svetu, ali je zato procenat prebogatih možda i najmanji na svetu!
Udobno živeti i "prodavati" za novac svoj rad, umeće ili veštine je pozitivno, ali biti previše bogat je nepristojno (da ne kažem da implicira kriminal).



(Primer dva: Da bi investitori znali gde mogu da ulažu, koriste usluge Agencija koje procenjuju koliko je ko sposoban da vrati. Jedna od tih agencija je nedavno smanjila rejting US države, što je izazavalo komentare i panične reakcije. Nedugo zatim počinju US službe da otpuštaju istu tu Agenciju! Ispostavilo se da US u stvari velikim delom finansira istu agenciju, i time se stvara paradoks: "mi te plaćamo, uredno i mnogo, a ti govoriš da mi ne možemo da plaćamo"!? I u pravu su, zar ne? Idemo dalje: "Zašto ta vaša Agencija nije upozorila na loše stanje 2008, nego su zbog vaših podsticanja mnogi propali? - Zbog ovoga ćemo vas tužiti".
U pravu su, zar ne? 
A Agencija je samo iznosila istinu, u pravu je zar ne?
E, ovo je jedna vrsta evoliuranog kriminala  :), i sa jedne, i sa druge strane. Prava glavolomka :) )


A sve kriminalne radnje onih na vlasti, i onih koji nisu na vlasti ali umeju da manipulišu, se na kraju preliju na plaćanje od strane građana, kroz poreze, doprinose, takse, akcize...


Zaključak

Dakle, svi potrebni sastojci su tu: Finansijski mehur naduvan do pucanja i opasno uzdrmana ravnoteža na kojoj je zasnovan ceo sistem! Krah postojećeg sistema se sada već može jasno zamisliti. Mnogo je onih koji smatraju da je "pucanj" neizbežan i najavljuju kataklizmu.
Kao dodatni negativni proces je i naglo i brzo jačanje ekonomije Kine. Ovo samo dodatno utiče na "klimanje" ravnoteže.
(Da se razumemo, cela ova analiza je zasnovana na velikim svetskim ekonomijama, a ne na ekonomiji Srbije. Mi imamo nešto veze sa time, ali ne mnogo. Drugim rečima, ako sve padne, pašćemo i mi, ali ako ne padne, mi moramo mnogo više da se trudimo da bi se popeli.)
Ipak, ima nade da će sve ostati kako jeste bar još neko vreme. Paroksalno, ali najveći element koji podržava postojeće stanje je upravo alternativa.... Nijedna druga ideja ni približno ne može da zadovolji sve što je potrebno da bi ljudska vrsta nastavila da postoji.
Što se tiče dužničke krize... sve se svodi na to da države pronalaze načine da od svojih građana uzmu novac. Ne smeju da preteruju, jer onda seku granu na kojoj sede.
Nema ovde mesta nekoj teoriji zavere. Najveće zavere koje se ostvaruju su na nižim nivoima, u sferi evoluiranog kriminala.

Kako se može izaći iz ovog kruga?

Postoji nekoliko mogućnosti (poredak po verovatnoći ostvarivanja, prvo najverovatniji):
1. Sve ostaje kako jeste. Kao što sam rekao, alternative su toliko nejasne, ako uopšte i postoje. Neko će malo popustiti, drugi zategnuti... Do nekih novih ideja i mogućnosti. (Ovo je najverovatniji scenario, nedefinisanog roka)
2. Stvari krenu loše u agresivnom smislu. Ekonomsku krizu 30-tih je nasledio svetski rat. Ovoje dokaz da to može da se desi. U ovom trenutku nema jasnih podela i blokova koje bi mogle da ratuju, ali ima veoma velikih unutrašnjih tenzija koje mogu da dovedu do bujanja rušilačkih ideja. Nemačkoj je bilo potrebno oko 10 godina od pojave ideja do pokretanja haosa. Danas se stvari odvijaju brže. Ako kažemo da se neke ideje javljaju sada, možemo da zamislimo potencijalni rat u drugoj polovini ove decenije ili ranim 20-tim ovog veka.
Kao požar u šumi, i u najnegativnijem potražimo klicu ... ako bilo ko preživi.
3. Da se ostvari čudotvorni napredak. Neki značajniji pronalazak na polju energije bi mogao da dovede do smirivanja situacije. Nije ovo toliko nemoguće i neverovatno, ali je sigurno nešto na šta se ne možete osloniti.
4. Da evoluira ljudsko socijalno ponašanje. E, ovo bi bio najbolji scenario. Ali, ujedno je i najmanje verovatan. Korak ka idealnom komunističkom društvu: "Daj koliko možeš, uzmi koliko ti je potrebno" :) U konkretnom slučaju, to bi bio obračun sa evoluiranim kriminalom, pronalaženje načina da se takve stvari označe i prebace na "drugu stranu". Ovo bi drastično olakšalo teret i otkrilo nam nove puteve.

10. 8. 2011.

M. Uelbek - Elementarne čestice

Razgledajući šta da čitam na odmoru, naleteo sam na Elementarne čestice (Michel Houellebecq, Les Particules élémentaires, 1998). O ovom piscu imam nešto što bi se moglo nazvati lepim mišljenjem, naravno sa velikom zadrškom, što sam opisao i na ovom blogu u tekstu o knjizi: Mogućnost ostrva.
U međuvremenu sam pročitao da je Mišel jednom prilikom gostovao u Rusiji, gde ga smatraju "najvećim živim piscem"!? Zaista mislim da su Rusi nacija koja je možda najkompetentnija po ovom pitanju. Još od Tolstoja i Dostojevskog, oni su uvek tu, puno čitaju, uvek su moderni i uvek znaju šta valja. (Volim Solženjicinov "Jedan dan Ivana Denisoviča", a Limonov mi je odavno ukazao na nove horizonte.) I, gladna ruska publika se okupila da sluša svog idola, koji ih je, kako bi to samo Uelbek mogao, hladno i mrzovoljno odbacio.
Još sam na koricama pročitao da se radi o priči o dva polubrata, jedan hladan (impotentan) asocijalan naučnik i drugi koji seks smatra jedinom razlogom postojanja - koja su zapravo dve strane ličnosti samog pisca.
Prepoznajući sopstvena razmišljanja o "sreći" koja je zapravo seksualno uzbuđenje nasuprot intelektualne promišljenosti, koja je zapravo nedruštvena hladnoća, knjigu sam kupio, i sa uzbuđenjem koje me odavno nije zahvatilo, željno očekivao da počnem sa prvim stranicama.
...
Prešao sam već polovinu knjige kada sam prvi put pisao ovu recenziju, i tada sam napisao: "Ih, pih."
...
Osetio sam mnogo besmislenog preterivanja. To mi je davalo utisak neistine, pa čak i dosade... što naravno vodi do neslaganja. (Osetio sam se kao ruski fanovi: očekivao sam, a dobio sam ništa, razočaranje.) Uelbeka nazivaju lucidnim kritičarem savremenog zapadnog društva, a sve je izgledalo kao povlađivanje tom društvu, jer je jedina kritika izrečena preterivanjem, a to onda i nije neka kritika.
Sve vreme morate krajičkom uma da mislite: "Ti si, čoveče, lud. Idi leči se, nemoj da nas daviš". 
Međutim, kako se bližio kraj, stvari su izgledale bolje. Šta se promenilo?
Pisac je konačno svoje likove stavio u stanje zadovoljstva i neke vrste sreće! Ako vi sve vreme samo negodujete i opisujete svoje nesreće i nesporazume... onda sa vama nešto nije u redu, a ne sa svetom koji vas okružuje. Međutim, ako objavite šta volite i čemu težite, ako priznate lepotu i zadovoljstvo, pa čak i zadovoljenje, onda postajete ljudsko biće, a ne promašaj.
O pomenutoj knjizi: Mogućnost ostrva sam često mislio čitajući Čestice. Smatrao sam je zrelijom i kvalitetnijom (a i napisana je 5 godina kasnije). Međutim, na kraju se ispostavilo da je "Mogućnost ostrva" samo nastavak "Elementarnih čestica", pa čak, ako se dobro sećam, ima i istih likova. (Trivija: Iggy Pop je inspirisan knjigom "Mogućnost ostrva" napravio ceo album:  Préliminaires.)
....
I, umesto zaključka, izrodila mi se jedna misao (ne bavim se psihijatrijom, ovo je možda već opšte mesto), a to je: da je depresija zapravo stanje (da ne kažem bolest) sebičnosti. Nije svako ko je sebičan ujedno i depresivan, ali izgleda da je svako ko je depresivan, u stvari, sebičan. Ne ume da pruži zadovoljstvo, da se raduje tuđem uspehu...