30. 5. 2011.

Muškarci koji mrze žene, maj '11

E, pa evo i jednog trilera. Pretpostavljam da je ovakva vrsta romana verovatno najčitanija. Postavlja se pitanje, zašto je pridev "popularno", negativan? Zaista, ne mogu reći da previše poštujem ovakvu vrstu književnosti. Čak šta više, imam i predrasude, pa kada mi osoba sa kojom se upoznajem kaže da voli mnogo da čita, ja se zainteresujem "Šta?", a ta osoba počne da nabraja naslove tipa "Muškarci koji mrze žene"... u meni splasne svaka vrsta uzbuđenja :(
Ali, dobro. S vremena na vreme možete "oprati" mozak ovim najčešće debelim knjigama koje pročitate u rekordnom roku. Ovakve knjige se ne mogu čitati polako, jer je njihov cilj upravo to da vas natera da pogledate šta je bilo na sledećoj stranici.
Što se toga tiče, "Muškarci koji mrze žene" (Stieg Larsson, Män som hatar kvinnor, 2005) ima sve kvalitete jednog dobrog trilera. Brza radnja, jasne rečenice, kristalno obrađeni pozitivni likovi, zacrnjeni negativni likovi, i izmaglica od likova koji će se tokom radnje svrstati na jednu, ili drugu stranu - što je, na kraju krajeva, i zaplet.
Dakle, uzmete knjigu, i ne odvajate se do kasno u noć. Znači - dobra.
Međutim, "Muškarci koji mrze žene" nam daje i neke dublje poruke.
Prva je pokušaj da u našim umovima konstruišemo društvo kao što je Švedska, i da uvidimo probleme sa kojima se oni suočavaju. Ono što oni nazivaju "problemom" mi smatramo svakodnevnim životom! I ovo čini da nas malo "zaboli glava" od poremećenih vrednosti.
Druga tema koja se obrađuje je nešto što se u poslednje vreme naziva BDSM. Ovde je prikazan onaj najcrnji i najnegativniji pogled, odnosno deo. Sam sebe čudim kako sa godinama sve više postajem simpatizer BDSM-a, ali to čega sam ja simpatizer nema mnogo veze sa onim ovde opisanim. U samoj osnovi. Mada, moram priznati, da mi ponekad izgleda da je i sam pisac u stvari simpatizer, ali želi da jasno prikaže i odvoji ono što neupućeni mogu pogrešno shvatiti. Znam da je ovaj poslednji pasus malo nerazumljiv, namerno.

14. 5. 2011.

Incident u ulici Svetog save

Juče sam gledao kako tuku čoveka, bezrazložno i krajnje nepotrebno.
Sedeo sam u mom autu, koji sam parkirao sa strane, u hladu, nisam ometao saobraćaj, zatvorio sam par parkiranih automobila, ali i onako sedim u autu i čekam - definitivno nikome ne smetam.
Sve se dešava u ulici Svetog Save, uzana jednosmerna, sa plaćenim parkingom, odmah preko puta ulaza u centralu Komercijalne banke.
Par metara ispred mene, sa desne strane, je ulaz u dvorište stambene zgrade. Ulaz je za automobile, dobro i jasno obeležen.
Sve počinje očigledno nervoznim vozačem koji svira i nešto viče, nalazi se tik pored mene. Pokušavam da shvatim o čemu je reč, da li sam ja nešto kriv. Shvatam da je njegov bes usmeren na dve starije žene koje stoje na trotoaru, blizu ulice, ali na tom obeleženom prolazu - dakle, smetaju mu ako ima nameru da uđe u to dvorište.
Posle nekoliko minuta zbunjenosti od strane bakica, i nerviranja od strane vozača, one se sklanjaju, a on... neočekivano parkira svoj auto na mestu gde su one bile, veoma bezobrazno sužava mogući prolaz pored njegovog automobila, i definitivno zatvara svaku saobraćajnu komunikaciju sa ovim dvorištem.
Na još veće iznenađenje: izlazi, zaključava i odlazi u Komercijalnu banku!? Dobro, ni prvi ni poslednji blago bezobrazni parkirač. Na kraju krajeva, nije on kriv što centralu banke stavljaju negde gde joj je nemoguće prići kolima. Auto u poznijem životnom dobu, isto kao i vozač, BG registracije - nove tablice. Može mu se oprostiti.
Sve bi bilo u redu da se posle izvesnog vremena, iz pomenutog dvorišta, nije pojavio potencijalni izlazač! Auto noviji, vozač mlad, uredan i fin. Verovatno već naučio gde da traži krivce, brzo pronalazi vlasnika vozila u banci i traži mu da pomeri auto.
I šta se dešava? Matori odbija! Grubo i bezobrazno: Neću!
Mladić preti, da će mu udariti auto, da će mu napraviti štetu - ma jok! Torima neće ni da čuje! "Udari, ako smeš" poručuje mu preko ulice, da ga svi čuju.
Mladić, sada već vidno iznerviran, kao dete udara nogama po betonu i viče: "Da si ga pomerio, odmah!" pokušava da u svoj glas unese potrebno samopouzdanje... ali vidi se da je bitku već izgubio. Torima mu se smeje u lice, i ponovo ulazi u banku.
Ovaj na ulici ne zna šta će. Hvata se mobilnog, gleda u registraciju, nešto zove, piše SMS... šta li. Ja razmišljam: šta može da uradi? Da zove policiju!? Pauka!? Uhhh, dok dođu... Ali, prijava može da ostane, verovatno nešto može...
Ja već završavam svoje čekanje i polako se spremam da krenem. U to istrčava matori iz banke... gledam šta će... a on... odlazi do interfona iste one zgrade - dvorišta čiji je ulaz zatvorio i nekoga zove! Kakav rasplet! Matori zna nekog u toj zgradi! Oni su možda i komšije!?
Zove nekog, kratko ime... i vrlo brzo... žurno izlazi mlađi i veći čovek. Nešto stariji od ovog mladića, ali zato značajno krupniji: "Koga ćeš ti da udariš!" viče prilično glasno.
Ja sam već krenuo. Otišao sam par metara niže, ali ovo vikanje me je nateralo da zaustavim, i gledam...
Nije Grga Grmalj mnogo čekao, udarac u glavu je bio prilično brz, jak i neočekivan. Mladić je završio na zemlji bez oklevanja, uz primljenih još nekoliko udaraca.
Grga je nastavio da viče. Prestao je da udara čoveka, ali je nastavio da udara njegov auto: "Koga ćeš ti da udariš?" Pesnicom ili nekim kamenom, ne znam, ali udarci po autu su prilično odjekivali.
Moje stajanje je već uzrokovalo zastoj u saobraćaju. Niko mi ne svira - što pretpostavlja da svi vozači iza mene gledaju isto što i ja. Ali opet - moja vozačka odgovornost mi ne dozvoljava da ovako zaustavljam saobraćaj.
Pogledao sam oko sebe. Obezbeđenje banke je na samo par metara i bledo gleda ovaj boks. Tu je i mogo drugih ljudi. Svi akteri su nekako povezani sa istom zgradom - što nam daje veliku verovatnoću da se i poznaju. Dakle - moje učešće je nepotrebno. Ali, opet - stavljam se u položaj ovog udarenog. Prilično je obespravljen. Mora da je mnogo besan. Ne bih voleo da sam sada na njegovom mestu.
Da se nešto razumemo. Beogradska dvorišta i parkiranja su simbol lažne bajke o beogradskom gostoprimstvu. Beograd uopšte nije gostoprimljiv grad, kao što nije ni metropola. Dok god nema istinskog osećanja prihvatanja onogo što niste vi - a sve u cilju da svakoga ko dođe pretvorite u ono što jeste vi... taj grad nije metropola.
Beograd ne menja svoje stanovnike na bolje, i bolje bi bilo da svi to shvate, kao što razni plaćenici pokušavaju da nas ubede da smo nekoga ubili iako smo se decenijama borili protiv ubijanja. Isto takve reči bi mogli da uputimo beograđanima: "Suočite se sa istinom!"
To što zarivate noževe u gume onima koji se parkiraju blizu vaše zgrade, to što krivite nekog drugog da piša po ulazima, to što zabranjujete nekome da se kreće ili govori blizu vas... to nije gostoprimstvo. Vi ne umete. Ne umete da se nosite sa onim što imate.
Ovde nije bio kriv onaj koji je izlazio iz dvorišta.  Ali, i ovi drugi su isto beograđani, iz iste zgrade, sa BG registracijama...
Ovo mi je više ličilo na sukob "centar - predgrađe". Kao što mi je neko objasnio da nema optimizma zbog očigledno dobre muzike koja se pravi u Beogradu u poslednje vreme, jer kažu: "ima tu sukoba između onih iz centra i onih drugih, iz blokova i naselja".
Ili što politička i ekonomska bes i nemoć nisu usmereni u jednom pravcu: "Nikada se ja neću udružiti sa tim homofobičarima (pederima)"!
Malo sam odlutao. Nema razloga da se ovako nešto zaključuje iz očiglenog nasilja kome sam prisustvovao. Ako neko može, neka mi objasni, šta je posle bilo... ovo što sam opisao se dešavalo na petak, 13. u ulici Svetog Save, negde oko 13 sati.