1. 3. 2011.

Rekonstrukcija zaštite prava

Shvatajući razmere kriminalne konstrukcije koja pod izgovorom zaštite autorskih prava zgrće lična bogatstva (OFPS), prilično sam se posvetio objašnjavanju koliko je loše to što oni rade.
U isto vreme, razumeo sam način kako je uopšte moglo da dođe do stvaranja ovakvih Zakona, koji omogućavaju ovaj evoluirani kriminal.
I zaista treba razmisliti malo o istinskoj ZAŠTITI autora. Ovde bih napravio podelu koja na neki način već i postoji. Zaštita treba da postoji na dva nivoa, ili fronta. Jedan je zaštita od kriminalnih radnji, tj krađe umetničkih dela, odnosno autorstva. Ako neko iskoristi delove vaše muzike, delove vaših tekstova, ilustracija, filmova ili drugih autorskih dela, pa to potpiše svojim imenom ili prodaje bez vašeg znanja i dozvole, to je stvar za krivično gonjenje, i dobrim delom je to na neki način i pokriveno.
Druga stvar je mehanizam komercijalizacije autorskih dela, odnosno načini kako autori mogu doći do novca koji se stvara prodajom njihovih dela. I ovde bih stvari dodatno suzio na - muziku. Zato što se najviše para tu "vrti", i zato što i ove organizacije evoluiranog kriminala svoje delovanje uglavnom ograničavaju samo na muziku.
Ovde su mehanizmi dosta jasni u mnogim segmentima (nosači zvuka, koncerti, kafane, klubovi...), međutim stvari postaju zamršene kod takozvanog "javnog izvođenja". Ovo je upravo trenutak gde se pojavljuju OFPS-i i stvaraju pometnju iz koje izvlače ogromne materijalne koristi.
Evo mog predloga kako se stvari mogu rešiti:

1. Svaki autor i/ili izdavač, propisuje svoju tarifu, odnosno cenu, koliko treba da mu se plati za svako javno izvođenje njegovog dela. Takođe, daju i ograničenja gde se njihovi radovi ne smeju puštati (politički skupovi ili nešto slično)
2. Emiteri (radio, TV...) izabiraju šta puštaju, prave "košuljice" na osnovu kojih uplaćuju onoliko koliko su pustili.
3. Organizacija nasumice, ali najmanje jednom mesečno, vrši kontrolu emitera, tako što snima njihov program tokom 24 sata i upoređuje sa predatom košuljicom.
4. Ograničiti plate zaposlenima u ovim organizacijama na 1 prosečnu platu.
5. Radni prostori manji od 100 m2, se ne smatraju javnim emitovanjem (kancelarije, radnje, saloni...)

6. Veći radni prostori imaju dve opcije: ili da besplatno puštaju program emitera, ili da takođe dostavljaju košuljice.
7. Dozvoljeni su direktni "bilateralni" ugovori.
8. Neobuhvaćena muzika se naplaćuje cenom 50% od prosečne cene koju su dali autori-izdavači i ona najvećim delom ide na obaveze prema inostranstvu.

Ovo je osnova rekonstrukcije zaštite, u delu javnog izvođenja. Najvažnija stvar je ograničiti plate zaposlenima (ako mislite da je prosečna plata malo, razmislite, oni to ipak rade iz ubeđenja, a ne koristi). Međutim, naravno da treba ozbiljno voditi računa i o drugim troškovima ovakvih organizacija, gde su takođe moguće zloupotrebe.
Dalje, ako verujete da vredite, ako verujete da se bez vas ne može - ako verujete da je vaše autorsko delo roba za koju trebate biti plaćeni od javnog emitovanja - odredite koliko vaša roba košta!!! Mislite da javno emitovanje ide vama u korist? Onda objavite da se može emitovati besplatno!
Ideja nije u skladu sa preporukama EU? Onda ćemo lepo objasniti EU da su svi autori plaćeni tačno onoliko koliko traže, tržišno. Ako im se to ne sviđa, onda mislim da imamo sva moralna prava da kažemo da smo MI u pravu, a da ONI greše! Pa i po cenu ne ulaska u EU! Ali, videćemo da li neće prihvatiti da je ovo dobro rešenje.

Нема коментара:

Постави коментар