14. 11. 2011.

Serija domaćih knjiga

Kako domaće filmove ne gledam već niz godina, tako i slabo čitam knjige domaćih autora. Ipak, igrom slučaja sam se ubacio u ceo niz takvih dela:

- Prugastoplave storije, Nikola Malović, 2010.

- Ispod tavanice koja se ljuspa, Goran Petrović, 2010.

- Mansarda, Danilo Kiš, 1962.

Prugastoplave storije su zbirka priča. Potiče iz Boke Kotorske, i donosi jedan lep osećaj dobro opisane atmosfere. Na prvi pogled me je zbunilo obaveštenje na koricama da je "Knjiga od značaja za srpsku kulturu po oceni beogradskog ogranka 12 vekova stare organizacije Bokeljska mornarica. U potpisu: Admiral dr Branko Sbutega."!? Ali, ono što je unutra je u stvari savršeno opisano ovom čudnom rečenicom. Nenegativan srpski nacionalizam (i takav postoji), ali onako kako to izgleda u Boki, mestu izolovanom od sveta, u koji, i odakle, dolaze ljudi iz celog sveta.
Proveo sam tamo živeći neko vreme, i potpuno razumem ono što je ovde opisano, prelepo geografsko mesto, mirno mediteransko more koje ne talasa, a sve unutar kontinentalnih planina.
Boka je jedno od onih mesta na svetu koje je jedinstveno, i ne može se svrstati ni u jednu kategoriju, i kao takva je fascinantna. Ove priče se na neki način približavaju ovoj jedinstvenosti... ali, budimo iskreni... samo su na putu približavanja. Kao što i Boka pleni, ali duži boravak u njoj ipak počinje da smeta, tako i ove priče u sebi imaju nečega iritantnog.
Ali, mogu biti zgodne za neko lagano popodne... i dodir sa Bokeljskim mediteranom.

Ispod tavanice koja se ljuspa. Na sličan način i ovaj roman nas vodi u atmosferu srpske provincije. Opet, imam iskustva i sa takvim životom, pa sam to prihvatio dobronamerno.
Ipak, instistiranje na nekim detaljima a zanemarivanje nekih drugih koji bi za celokupnu priču bili makar podjednako važni, čini ovaj roman prilično neefektnim i pomalo promašenim.
Malo opravdanja za ovu čudnu kompoziciju možemo naći na kraju, u pogovoru samog pisca gde objašnjava da je ovo zapravo delo koje je započelo kao kratka priča, na koju se zatim godinama "lepio" dodatni materijal. Verovatno je to dovelo do ove pomalo neuravnotežene konstrukcije, koju ipak samo možemo opravdati, ali teško i prihvatiti.
I, konačno...

Mansarda - Danilo Kiš. Ove proznu poemu sam pročitao po preporuci, apsolutno siguran da sam je ranije već čitao, i pomalo zbunjen zašto ničega ne mogu da se setim. To me je malo plašilo, jer dela koja tako zaboravljam su obično ona koja sam svrstao pod "loša".
Sad kad sam je ponovo pročitao, savršeno mi jasno zašto sam tada tako o njoj mislio, ali mi je i konačno postalo jasno zašto je Kiš tako omiljen!
Voleli to ili ne, književna dela ipak moramo posmatrati u vremenu.
Ja sam sazrevao u posthipijevskoj eri, gde su poruke dece cveća već prevaziđene, ali ujedno i uvrštene u obrazovanje. Tako gledajući, Mansarda je bleda kopija pisaca kasnijih 60-tih i 70-tih, sa svojim boemskim porukama, alkoholnim isparenjima, dalekim horizontima i romantičnim ljubavima. Sve u svemu, za vreme 80-tih, prava plagijatorska ljiga.
Međutim....
Ovo je objavljeno 1962. !!!!!!
Pre bilo kog hipika, pre Bukowskog, u isto vreme kad i Kerouac...
Ja to tada nisam mogao da uvidim, nisam tada mogao da razumem koliko se okolnosti brzo i lako menjaju, i koliki je dar biti sposoban da se uspešno projektuješ u budućnost. A Mansarda jeste knjiga koja ide jedno 10 godina ispred svog vremena. Na žalost, posle 20 godina se opet može smatrati prevaziđenom, a to je upravo bio trenutak kada sam ja imao prvi dodir sa njom.
Ali, ostavimo se sad same priče, ili stila, ili ideja. Ima nečeg u Danilu Kišu što je vrednije od ovoga, i još više zadivljuje! U jednoj ličnosti je spojio dva dara. Jedan je razumevanje sveta oko sebe, ili u sebi, savršeno razvijen osećaj podvojenosti, isprepletanosti "dobrog" i "lošeg"... Drugi dar je umeće sa rečima! Neki ljudi jednostavno umeju da koriste reči, da ih tako postave i urede, da to bude lepo. Estetika reči, nekada mnogo više korištena u lirici, je ono što je Kišov očigledan talenat.
Kako je navedeno u engleskoj wikipediji o Kišu, bio je "viđen" da postane dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ali ga je sprečila rana smrt (sa samo 54 godine). Pretpostavljam da je članak na Wikipediji uređen sa srpske strane, ali opet, iskreno mislim da to nije daleko od istine, i da bi Kiš veoma lako mogao da postane Nobelovac.

Pitanje koje me kopka je, šta bi Kiš govorio o sadašnjem vremenu? Da li bi uopšte bio pisac? Vidim da je pred kraj života već "migrirao" ka filmu. Bio je savremen i živeo u svom vremenu, a opet prilično satiričan prema trenutku. Kako bi se on danas ponašao?

2. 11. 2011.

Pijavice na mršavom telu

Oni nepopularni "harači" ili porezi apsolutističke vlasti protiv kojih su se borili Karađorđe ili Robin Hud su uzmali "desetak" (10%) onoga što imate. A danas nam vladari uzimaju i do 4%, ali prilikom svake razmene novca, i TO NIKO NE PRIMEĆUJE!!!
Na moje već izgrađeno mišljenje o negativnim posledicama korišćenja platnih kartica, nadovezao se jedan tekst idejnog vođe Piratskog pokreta, pa onda nedefinisani pokret Occupy, koji bar znaju protiv koga su (protiv banaka), pa uzavrela borba u USA oko provizija...

Kako je došlo do toga da banke budu označene kao mračna sila?
Što se mene tiče, u glavi mi je zazvonilo zvono za uzbunu kada je svet, tamo 2008/9 još uvek zbunjen i u neverici pokušavao da odgonetne kakvi su to problemi odjednom počeli i kakva nam se to katastrofa dešava ili najavljuje. Tada sam, kao i mnogi, željno očekivao odgovore iz centara finansijske moći, i tako sam čuo (mislim a je to bio predsednik Evropske centralne banke) stav bankara da moraju prestati da budu tako nežni, i da treba da zauzmu oštriji stav prema klijentima!?
Ako vam ovo izgleda logično, mora da je to zbog ove 2-3 godine koje su pošle od tada i u kojima zaista vidimo zaoštravanje ponašanja banaka, ili drugim rečima, vidimo ko su nam vladari.
I to izgleda sve nepopularniji vladari.
A još pre toga sam počeo da nagađam razmere kada sam naivno mislio da će aparat za čitanje kartica poboljšati kvalitet moje usluge prema klijentima i povećati moj posao. Ahaha, kad sam video koliko to sve košta!!!!

U čemu je problem?
Banke bi po definiciji trebalo da su mesta koja vam vaše vrednosti čuvaju. Ukoliko im dozvolite da koriste vaše vrednosti, one će vam to čak i platiti (kamate na štednju). Zauzvrat, one na ovaj način dolaze do velikih količina novca, koje ulažu (pozajmljuju) privrednicima koji svojim radom podižu vrednost i banci plaćaju to što su im novac pozajmili na početku (kamate na kredite). Ovo bi sve trebalo da je prilično jasno i pozitivno, reklo bi se genijalan izum.
Međutim, sa razvojem tehnologija i društva, sve više se novac gubi u svom fizičkom obliku, i razmena novca se obavlja elektronski, jednostavnom razmenom podataka o računima.
I ovo bi trebalo da je civilizacijska tekovina koju ne bi trebalo napustiti, stvari su na ovaj način postale mnogo jednostavnije i brže.
E, sad polako nastupa "kvaka" (catch, zvrčka, fora...).
Neko mora da vodi računa o ovim podacima. Neko mora da radi posao koji nikada u istoriji čovečanstva nije postojao! A taj posao su preuzele banke.
Polako, banke postaju apsolutni vlasnici svog novca na svetu, znaju sve o svakome i samostalno odlučuju koliko će i od koga uzeti kad god im zatreba!
Da objasnimo kreditne kartice:
- banka naplaćuje "održavanje" od korisnika
- banka naplaćuje kamate na prekoračenje koje vam je sama odobrila, dok u isto vreme ne plaća ništa za korišćenje vašeg novca
- banka naplaćuje "instaliranje" na mestima prodaje
- banka naplaćuje procenat od svake transakcije koja se obavi
(slična situacija vam je i kod bezgotovinskog plaćanja u privredi, koje je, uzgred budu rečeno i jedini način plaćanja u privredi).
Za svaku od ovih stavki banka sama odlučuje kolika je, tj sama odlučuje koliko će i od koga uzeti!
Sve ovo ne bi bilo moguće bez neke vrste monopola, i to Zakonski uređenog, tako da:
- MORATE koristiti bezgotovinsko plaćanje u privredi
- NE SMETE objavljivati niti uračunavati procente koje banka naplaćuje po transakciji

(Setite se samo pre par godina kada je "pod pretnjom najstrožih kazni" zabranjeno da u radnjama imamo dve cene, za gotovinsko i bezgotovinsko plaćanje!? Ovo je podstaknuto time što državu Srbiju u ovom smeru vodi jedan bankar: Đelić. Pogledajte samo kako se on raduje kada država podigne kredit!? On je ceo život učen da daje kredite, i da tako čini druge ljude srećnim!? I sad kad se našao sa druge strane, on ne razmišlja ekonomski logično, nego bankarski emotivno!)

Ovih dana je na ovu temu polemika i u US. Odlučili su da ograniče provizije banaka na otprilike polovinu dosadašnjih iznosa. Procenjuje se da će samo najveće banke u US zbog ovoga izgubiti 8 milijardi $ godišnje!?
Znači, do sada su samo najveće banke, samo u US, uzimale oko 16 milijardi dolara godišnje, samo na provizije na plaćanje kreditnim karticama!!!!!
Izvor: Businessweek

I šta sad?
Tako da što je kriza dublja, izgleda da ljudi siromaše, a bankari se goje. Trenutna situacija podseća na pijavicu koja se zalepila i sisa krv, sve dok potpuno ne oslabi telo na kojem se nalazi. I šta sad?
Piratska partija, i gore pomenuti idejni vođa Rick Falkvinge, predlaže Bitcoin sistem! Ovo je sistem razmene novca preko anonimne mreže, nešto slično P2P mreži koja se razvija preko mnogo čvorova.
Ne samo da oslobađa građane enormnih troškova nametnutih od strane banaka, već daje i slobodu raspolaganja svojim novcem. Kako sada stvari stoje, banke (država) znaju koliko ko ima i na šta troši, a i sve se lakše ruše barijere nesmetanog i neodobrenog uzimanja sa vašeg ličnog računa (u Srbiji je to slučaj sa na primer OFPS-om).
Naravno, Bitcoin ima mnogo prepreka pred sobom koje treba da preskoči. Dve osnovne prepreke su:
- tehnološki problemi zaštite, sigurnosti, efikasnosti... i
- politički problemi, jer bi ovaj sistem duuuuboko uvukao ruku u džep trenutnim monarsima, što naravno, nikada neće proći bez velike borbe.
Ali, kao ideja, jeste možda jedan od načina izgradnje pravednijeg i boljeg društva.

17. 10. 2011.

Moj idol: Marilyn Manson

ili: Može li BDSM spasiti svet?

Da li se i vama dešava da nekad čitate intervjue, upitnike... i u glavi zamišljate odgovore? Ja to radim. Neretko imam neki odgovor, ponekad sam potpuno nezainteresovan ili ne znam ništa o temi, ali ima jedno pitanje koje se često pojavljuje, a ja nikako da smislim odgovor, i to me pomalo nervira. To su pitanja tipa: Ko je vaš uzor ili Kome se divite, i slična.
Što bi se religijski reklo: Gordost je greh. Ovo je tačno. Ako mislite da ste najbolji na svetu, onda sa vama nešto nije u redu (osim ako niste Usain Bolt, ili Novak Đoković :)). Zato me tako nervira što ni za koga ne mogu da kažem da mi je uzor, idol... Svakome pronalazim neku zamerku.
Umem ja da iskreno cenim neko delo, opus, ličnost, postupak. Evo, na primer, od pisaca: Mario Vargas Llosa. Jednostavno mi je legao po mnogo čemu. Skoro da mu nemam zamerku. Ali, onda dođe u Srbiju 90-tih, i priča nešto što ja procenjujem kao da se nedovoljno udubio, proučio. Ili, pred kraj života počinje da piše erotske priče... ne ide.
I tako. Godinama. Malo po malo, od gađenja, neverice... pokušaja da svarim... jedne zanimljive melodije, malo udubljivanja u tekstove, životnog sazrevanja, razvijanja ljubavi prema vizuelnim umetnostima... pa do, možda na svoj način, razumevanja, divljenja.
Izdvojio se Marilyn Manson.
Ono što taj čovek govori, uopšte nije ono kako on izgleda! Naprotiv. Na svoj, uvrnuti način, njegove poruke su zapravo humanističke. Ili, ako je ovo za vas prejaka reč, njegove poruke su žestoka kritika onoga lošeg u savremenom društvu:

Isečak iz pesme This is the new shit:

Rebel, rebel,
sex, sex
and don't forget the violence
(- pobuna, pobuna,
seks, seks
i ne zaboravite, nasilje)


Šta hoću da kažem (a mislim da i Manson to pokušava da kaže):
Lepo je što se mi nadamo da će biti dobro, lepo je što maštamo. Ali, Raj nikada neće postojati! Ima u čoveku nečeg lošeg:

"Jer postoji druga strana,
neki kažu tamna strana,
tamna strana sile, svemira..."
- Momčilo Bajagić Bajaga.

Ali, to loše nije istinski loše, to je samo nešto što nam pomaže da preživimo, što nam pomaže da se izborimo sa nedaćama, sa surovom okolinom...

Razmislite, razmislite o surovoj hladnoći beskrajnog svemira.

I ne treba to uništavati. Ne treba sebi vaditi zube i čupati kandže, pa se uputiti u džunglu!
Ovo je veoma važan filozofski trenutak. Ovo je ono što Mansona izdvaja, ovo je trunčica koja nedostaje da bih mogao da poštujem mnoge druge maštovite, pozitivne, humane, humanističke, utopističke, komunističke... borce za ljudska prava, borce za zaštitu okoline... Svi oni će kad tad pokleknuti u svojoj borbi, u svojoj filozofiji... pokleknuće pred surovom biologijom, pred ljudskom prirodom, pred suštinom života...
Oslobodite svoju tamnu stranu! Samo tako možemo ostvariti ravnotežu. Ne ustručavajte se, ne stežite se, ne okivajte se.
----------
A onda, ako dodamo detaljno razrađen Mansonov vizuelni identitet, ako dodamo očigledno izraženo poštovanje prema ženskoj lepoti, ako dodamo hrabrost i odlučnost... to je ono zbog čega sam odlučio da od sada u svoje odgovore svrstam još jedan - na gore pomenuto pitanje.

(Da se razumemo, ako vam je neko idol, u tom smislu, to ne znači da vi u potpunosti opravdavate ono što radi. Mada postoji ovde nedoslednost tipa:
"Aha, Llosi zameraš neke sitnice, a Mansonu gledaš kroz prste za alkoholizam i nemanje dece!?"
Jeste, u pravu ste, ali i to je čar Merilyna Mansona, možete ga prihvatiti potpuno nedosledno... ako oslobodite svoju tamnu stranu, morate to dozvoliti i drugima.
Nepravedno prema Llosi? Možda, ali meni su ostale kandže, a Llosi to nikako neće smetati.)

E, sad. U vezi sa ovim, ali ne izvedeno jedno iz drugog.
Ja sam i BDSM simpatizer.
Nemojte se odmah mrštiti. Ima u BDSM-u mnogo od gore navedenih filozofskih rešenja. Sa još jednim dodatkom. Uvek, i PRE SVEGA, ako govorimo o BDSM-u, govorimo o poverenju i svesnosti!
Ovo su dve ljudske osobine koji će morati biti vodilje budućeg pozitivističkog društva. Ne: sloboda, poštenje, pravda... po meni prevaziđeni modeli (o ovome sam govorio i u Ulozi frizera u savremenom društvu)
U poslednje vreme, popularne su pesimističke ocene "situacije", pozivi na revolt, pobunu... Ali, nema istinske ideje, nema kvalitetne ponude drugačijih rešenja.
Izgleda da je došle vreme kada je jedini ispravni put, unutrašnja promena pojednica. Izgleda da je došlo vreme za nove vrste promena... promena ideala!
Ako zamišljamo društvo bolje od ovoga, možda je rešenje društvo koje bi se zasnivalo na poverenju i svesnosti. BDSM društvo!?

Ima li boljeg rešenja od "izlučivanja" svojih mračnih strana na pozitivan način. U razmeni energija između kompatibilnih bića? Ima li većeg rezervoara energije od onoga koji se nalazi u nama? Nemojmo sputavati svoju energiju! Ispoljimo je. Dopustimo joj da izađe, da se razmahne. Dozvolimo joj da stigne do onoga kome je potrebna, dozvolimo drugima da budu sposobni da prihvate energiju, apsorbuju je, prerade, i vrate je još jaču!
Ima li boljeg načina "smirivanja" potencijalnih agresivaca, ljudi koji mogu da naude i okolini i društvu, od dopuštanja da se iskažu? Ima li boljeg načina pojačavanja neodlučnih od uzleta na krilima odlučnosti?

Danas je vreme nezadovoljstva. Stvaraju se pobune i revolti. Ali, nema ideje!
Može li BDSM spasiti svet?

(Molim sve koji nisu razumeli kraj ovog teksta, da zaborave da su ovo pročitali.)

9. 10. 2011.

Legende se stvaraju u oktobru

Dakle, počela je NFL sezona, i pošto su mi svi ukućani sada na Net-u, ja po ceo dan gledam ESPN America. Znate, kažu da je u US, američki fudbal sport br. 1, pa onda mnogo praznih mesta, pa bejzbol (baseball). E, sada ćemo se baviti ovim drugim, jer oktobar mesec je rezervisan za baseball playoff, ili kako to na ESPN-u vole da kažu: "u oktobru se stvaraju legende!".
Prilično "otkačen" sport. Pravila su na prvi pogled neuhvatljiva, mada kada se dobro udubite i otpratite par utakmica, shvatićete. Ipak, nije ništa čudno da i profesionalni igrači u toku neke utakmice nauče, ili po prvi put čuju za neko pravilo! Bejzbol vam je to... sav u magli neodređenosti.
Za razliku od fudbala (u daljem tekstu uvek mislim na "američki") koji se igra u fascinanto kratkoj sezoni sa iznenađujuće malo utakmica, bejzbol vam je pravi "smarač", koji se igra od aprila do oktobra i gde svaki tim odigra oko 162 utakmice po sezoni !!! Svaki meč traje oko 3 sata, nikada ne znate kada će se završiti, i veći deo vremena gledate kako neko razmišlja, priprema se, nervozno žvaće, pljuje, usekuje se, izvodi nerazumljive pokrete, nepovezano trči tamo vamo...
Nije onda ni čudo što se ta bejzbol sezona obično igra pred sablasno praznim tribinama, potpuno neispraćeno od strane medija. Ako nekad, slučajno, i uspete da zakačite neku utakmicu na TV-u, sve vreme razmišljate: "od čega se ovi klubovi izdržavaju, kako oni uopšte imaju para za putovanja, a kamoli da plate igrače, itd"
Još ako ste navikli na energiju i eksplozivnost fudbala, na uzvike bola i lomljenja kostiju, na neizrecivu radost često izraženu jakim udarcima po saigraču... onda vam ovaj baseball dođe kao čisto gubljenje vremena i jedino što vidite je velika količina slina i drugih usnih izlučevina koje sav taj neshvatljivo veliki broj ljudi u dresovima besomučno raspoređuje po terenu i klupi.
I onda dođe oktobar! Samo 8 ekipa se surovim izborom plasira u playoff, koji se igra po takozvanim "serijama" gde jedan par igra na 3 ili 4 dobijene, svakog dana, utakmicu za utakmicom. Putuju oni i po ceo kontinent tamo vamo, ali utakmice igraju dan za danom. (Doduše i nema nekih velikih fizičkih naprezanja na tim utakmicama.)
I tada cela nacija "poludi".
Stadioni uzavru od gomile posetilaca, himna se peva sa najvećim naježenjem kao da je maltene Superbowl! Igrači postaju junaci o kojima se zna sve: statistike, mentalni sklop, koliko su dugo gajili brade ili kakve tetovaže imaju...
Dugotrajno međusobno gledanje pitcher-a (onog koji baca lopticu) i batter-a (onog koji je čeka palicom) sada postaje svima jasno mentalno nadmetanje superiornih umova. Milioni ljudi se uključuju u pogađanje "ako on misli da ja znam šta on misli, da li onda on misli da ja znam gde ću sada da bacim lopticu, ili bih sada trebao da pomislim da on misli upravo ono što ja mislim, pa da onda promenim?". I onda on treba što jače i što neodređenije da baci lopticu u jedan prilično neodređen prostor, ali tako da onaj koji o njemu najviše razmišlja ne može to da pretpostavi, dok u isto vreme saigrači ovog prvog, a i čitav stadion gledalaca, tačno znaju gde će ovaj neodređeno da je baci, tačno poštujući pravila !?
Fascinantan sport, ha?
I tada, uvek u pratnji sreće, izranjanju neki pojedinci, postaju legende, njihove sličice dobijaju neverovatne vrednosti. A samo zato što im se loptica odbila tačno tamo gde treba, ili obrnuto.
I tako se probudim rano ujutro, i potrčim da pogledam rezultate od prošle noći, i zadivljujuće pročitam (www.mlb.com) da je "posle 3,5 sata izuzetno napete izvanredne utakmice , rezultat bio 1:0" !? Ovo je valjda jedini sport na svetu koji može bez postignutih poena, posle 3,5 sata igra da bude "izvanredan"!
Ali, na svu sreću, završiće se taj oktobar. Odrediće se pobednik "World Series", i nestaće taj baseball sa ESPN-a. A dok se to ne desi, uživaću u njemu.
Fascinantan sport, ha?

20. 9. 2011.

Revolucija izborima?

Dobar deo zainteresovane javnosti je ushićeno share-ovao lavinu vesti rezultata lokalnih izbora u Berlinu, gde je po prvi put prijavljena Piratska Partija osvojila čak 8,9% glasova! (Ovo je više od "lokalnih" izbora, zato što su ovo bili i izbori države Berlin - Nemačka je inače savezna država).
Ako se ovome doda 17,6% koji su dobili sada već veterani Zeleni, dolazimo do fascinantih više od 25% glasača koje se privolelo alternativnim političkim opcijama! Po svim analizama, slično stanje je i u Srbiji, gde će tih 25% najverovatnije apstinirati od glasanja.
Trenutno stanje
Mnogi obični ljudi se poslednjih godina bave razmišljanjima "kuda sve ovo vodi?" Izuzetno brz tehnološki razvoj komunikacija, uz nesrazmerno spor razvoj ekonomskih, finansijskih i političkih sistema, pa još nikada u istoriji viđeni geopolitički status obogaćivanja jedne ogromne do tada siromašne populacije (Kina)... dovelo je do brzog prelivanja novca sa jedne na drugu stranu. Ovakva brzina je nešto sa čim se civilizacija do sada nije susretala, i to neminovno dovodi do nestabilnosti koja samo vreba priliku po kom će se najslabijem šavu izliti: ekonomskom, finansijskom, političkom, geostrateškom...
Još uvek duboko u ljudskoj svesti je da rat ne može doneti ništa dobro, naročito ne u ovo nuklearno doba. Ali u isto vreme je i sve jača svest da ovako više ne može. Polako se označavaju krivci, na prvo mesto izbijaju banke, slede ih političke stranke. (Zapravo sistemi, finansijski i politički.)
Sve se više poziva da je potrebna prava revolucija da bi se ovi sistemi srušili i izgradili neki bolji. A revolucija se u ovo vreme ne može izvesti, bar ne bez rata.
Kako je nastala Piratska partija
Piratski pokret je nastao spontano sa nasleđem nasilnog otvaranja zaključanog znanja, sa uporištem u open source zajednici, i počev iz Švedske proširio ideju da je moguće ponuditi alternativno rešenje za nagomilane civilizacijske probleme.
Stvorila se potreba da se zaštite pojedinci izloženi sve jačem sudskom gonjenju i nesrazmernim novčanim ili zatvorskim kaznama izrečenim za dela koja su istorijski gledano obična ljudska ponašanja. Oduvek su ljudi razmenjivali knjige, pevali i svirali, hvalili međusobno...
Pomama za takozvanom "zaštitom autorskih prava" ide tako daleko da se proglašavaju lica koja imaju zakonsko pravo da vam "zavuku ruku u džep" (kolektivna zaštita prava, moja omiljena tema), što je ništa drugo nego ozakonjeni (evoluirani) kriminal.
Pomama ide i dalje, pa se patentiraju životinje i biljke i proglašava večno vlasništvo nad njima (ako gajite ili koristite svinje to morate platiti onima koji su dovoljno moćni da ozakone da se njima treba platiti).
Takođe, polako postaje jasno da sistem patenata koči procese napretka, i da nepotrebno opstaju neke veoma visoke cene (skeneri u medicini, na primer).
Međutim, sa tranzicijom pirata na društveni prostor, shvatilo se da se ova pitanja ne mogu tako lako rešiti, i da su problemi zapravo ukorenjeni u istim onim problematičnim društvenim sistemima koji su sada već označeni kao krivci za globalnu krizu: finansijski i politički sistem!
Piratski pokret je spoznao realnost, i poziva na Ustanak, Revoluciju... možda sa ponekad agresivnom retorikom (čisto da bi se prodrlo do svesti publike) ali u stvari uvek sa mirnim putem u planu... verovali ili ne: izborima!

Osnovna dva revolucionarna cilja
Prvo u Švedskoj, posredno u parlamentu EU, a sada i u Nemačkoj, Piratski pokret se afirmiše i osnažuje. Na ovaj način po prvi put dobija i izvore finansiranja. Ali i dalje zadržava revolucionarni mentalitet sa sledećim adutima:
Finasije ćemo rešiti bitcoin-ima.
Banke imaju funkciju zaštite i obezbeđivanja sigurnosti, pa zatim i promišljenog investiranja. To je u redu, i to će tako i ostati. Ali, banke danas imaju nesagledivu moć potpunog kontrolisanja tokova novca! One znaju koliko ko ima, kada dobija, gde, kada i koliko troši... i za svoje informacije joj plaćaju! Banke uzimaju ne mali procenat od svake finansijske transakcije a imaju potpunu vlast i kontrolu!
Sistem Bitcoin-a bi trebao da obezbedi anonimne tokove novca i da potpuno isključi banke iz ovog procesa! Ovo je ravno revoluciji.
Politički sistem bi trebao da ide do poništavanja postojanja političkih partija!
Zato PP govori da ne ide u politički sistem da bi zaposlili svoje rođake, već da bi ga srušili. Prva stvar koju je potrebno uraditi je obezbediti potpuno anonimno i pouzdano glasanje! I za ovo piratski pokret ima tehnološka rešenja. U slučaju kada više nema komplikovanih procedura glasanja, brojanja i zaštite rezultata, nestaje jedan razlog postojanja partija! Drugi razlozi (okupljanje oko zajedničkih ideja i ciljeva) će takođe vremenom atrofirati kada imate potpuno legitimnu mogućnost biranja pojedinaca, a ne grupa. I ovo je ravno revoluciji.

Sveže ideje posle mnogo vremena
Decenijama se u zapadnoj civilizaciji nisu pojavljivale sveže ideje. Ovo su nove ideje koje pokušavaju da u vreme kada svi predviđaju neku propast, ponude put koji bi mogao da izvede iz obećanog haosa.
Put je trnovit, i možda utopistički, ali bez nade nema ni napretka. Problemi koji stoje pred PP pokretom su isti oni koje ni komunizam nije prepoznavao: ljudska priroda, sebičnost i gramzivost. Zato i ne čudi što se ove ideje pojavljuju u društvima koje su daleko napredovale u razvijanju lične svesti i koje su najdalje otišle u uspostavljanju komunističkih principa (Skandinavija).
Ali, pred PP pokretom za sada stoji mnogo vidljiviji neprijatelj, a to su vladajuće strukture i sistemi!
I baš zbog toga, 8,9% glasača pokazuje da je cilj ostvarivanja revolucije putem glasanja mnogo bliži nego što to u ovakvim utopističkim člancima možda izgleda!

5. 9. 2011.

Pročitano septembar 2011 - Igra anđela

Već sam ranije opisao kakav je moj odnos prema "trilerima" ili bilo čemu što sa time ima dodira.
A "Igra anđela" (Carlos Ruiz Zafón, El juego del angel, 2008.) je nešto što bi moglo da se svrsta u ovaj žanr, mada nerado.
Očigledno se radi o piscu koji je dosta razmišljao o životu i svojoj ulozi u njemu. Mogao bih reći čak da se neki njegovi zaključci poklapaju sa mojim, pa se sa te strane na neki način identifikujem. Ono što je on zaključio je da je potraga za "suštinom" u stvari jedno veoma kratko putovanje, a da je ono što čini ljudski svet zapravo, na prvi pogled beskorisna, "forma". Citat: "Ono što želim od vas jeste forma, ne suština. Suština je uvek ista i izmišljena je otprilike kad je čovek nastao. Upisana mu je u srce kao serijski broj."

Zbog toga se pisac ne zaleće u komplikovana filozofska dela, već piše kriminalistički roman. Svestan je da će ga svrstavanje u žanr omalovažiti, ali insistira na tome, i svom pokušaju da kroz laganu i zabavnu formu ispriča prilično komplikovane životne poruke.
Ovaj roman je nastavak njegovog svetskog hita "Senka vetra" (La sombra del viento, 2001.) koji sam ranije pročitao i o kome kažu da je najveći uspeh savremene španske književnosti. Ovo je možda i istina jer je u tom trenutku bio svež i pomalo nov, upravo zbog uspešnog balansiranja između lake kriminalističke priče i obrade ozbiljnijih životnih tema, a sve pomognuto prilično dobrim stilom.
Na žalost, lagana priča je prevagnula, pa se zapleta skoro i ne sećam, a "Igra anđela" je hronološki smeštena pre "Senke vetra", pa sam izgubio to uzbuđenje "otkrivanja uzroka". Na još veću žalost, izgleda da je i to balansiranje sada već "potrošena stara priča", jer će se oni naviknuti na lakše stvari možda malo teže odlučiti na ovo delo, a oni koji traže neke druge podsticaje će se možda ipak "smoriti" pomalo previše fantastičnom kriminalističkom pričom.
Ipak, završiću citatima, što ne volim da radim, ali osećam da bi to bilo ono što bi piscu najviše godilo, a ipak mislim da ima elemenata zašto mu treba odati priznanje (makar zbog toga što o mnogim stvarima misli isto kao i ja :) ).


"Religija je moralni kodeks izražen kroz legende, mitove ili bilo kakav književni proizvod, sa ciljem da uspostavi sistem verovanja, vrednosti i pravila kojima se reguliše neka kultura ili neko društvo"

"Bogati žele da su bogatiji. Moćnici žele veću moć. Pokvarenjaci žele da se osećaju kao sveci, a sveci žele da budu kažnjeni za grehe za koje žale što nemaju hrabrosti da ih počine."

1. 9. 2011.

Antidepresivi - lek ili narkotik

Jedna od stvari koju predlažem u svojoj knjizi "Uloga frizera u savremenom društvu" je da sami sebi možete dati odgovor na bilo koje životno pitanje, ako postavite osnove onako kako sam predložio.
Međutim, u poslednje vreme ja ne uspevam da dam odgovor na pitanje: Da li su antidepresivi lek ili narkotik? Da krenem sa obrazlaganjem:
Osnovni podaci
Razvojem nauke su utvrđeni mnogi modeli o radu mozga, definisani su mnogi fizički i hemijski procesi koji učestvuju u ovom fascinantno složenom procesu.
Jedna od posledica ovog izuzetnog napretka je i otkrivanje supstanci koje svojim prisustvom utiču na rad mozga. Ovo su supstance koje sam organizam stvara, i biološka regulacija bi trebala da obezbedi da se te supstance stvaraju onda kada treba, i to u tačno potrebnim količinama, ni manje ni više.
Priznaćete, prilično zahtevan posao :)
Idemo dalje... kad je već otkriveno da puka hemija može promeniti način razmišljanja, zašto da ne pomognemo onima čiji organizam iz ko zna kog razloga ima problema sa stvaranjem ovih supstanci. (Ovo je sasvim logično! Ako vaš organizam ima problema sa stvaranjem npr. insulina, naravno da ćete ga uzeti lekovima, nećete postavljati moralna pitanja, dok ne umrete!)
Zanimljivi rezultati
Prošlo je već dovoljno godina od kako su antidepresivi u upotrebi, i sada se sigurno može govoriti o onome što oni postižu. A rezultati su fascinantni!
Sama njihova klinička delotvornost je jedna stvar, ali posebno je zanimljivo da su hemijske supstance u stanju da promene način razmišljanja ljudi!? I to ne u prozaičnom smislu "čaša je polu prazna ili polu puna", već u suštinskom, životnom smislu. Gotovo je zastrašujuće kada shvatite da neke tamo labaratorije imaju moć da vam suštinski promene ličnost, vaša verovanja, poglede na život i svet...
Uspeh koji su ove supstance postizale toliko je ohrabrio neke naučnike da su poverovali da su na rubu rešavanja svih svetskih problema, da uz samo malo proizvodnje "some" možete dobiti zadovoljne, vredne i srećne građane. Ova opčinjenost je išla toliko daleko da je još uvek aktuelna urbana legenda o sipanju prozaka u londonski vodovod.
Oh ne, kontraefekti
I onda su polako počele da se pojavljuju "aveti". Počelo se od najgoreg, samoubistva. Po nekim istraživanjima stopa samoubistva se čak duplira kod ljudi koji koriste antidepresive (naročito mlađi). Međutim, ovo je klimava oblast, jer su ti ljudi već ionako suicidni, tako da je teško razdvojiti ko je i gde pogrešio.
Drugi veoma uobičajeni kontraefekti su: seksualna disfunkcija, dobijanje na težini, poremećaji sna, itd. Kako stvari stoje, ovi efekti su gotovo neizbežni... možda ne svi i kod svakoga, ali gotovo da ne postoji ljudsko biće koje nije podložno makar jednom od ovih efekata (a nije neuobičajeno i više njih).
Zato su kontraverzni
Ovo moje pitanje nije novo, i u celom razvijenom svetu se pokušava da se pronađe odgovor. Trenutno je zvaničan stav da će antidepresivi delovati samo na onoga kome trebaju, dok na "zdrave" osobe oni neće delovati!? Ovo je malo čudno za bilo koga ko je video snažno dejstvo antidepresiva... gotovo neshvatljivo da to na nekog neće delovati!?
Irvin D Yalom, psihoterapeut i pisac, je neko ko se u svojim knjigama bori protiv upotrebe antidepresiva. Kao lekar, nikada nije rekao da su oni štetni, ali veoma često ponavlja da ih prepisuje u zaista izuzetnim slučajevima, i ceo njegov književni rad (koji preporučujem) se zasniva na objašnjavanju procesa "lečenja" bez antidepresiva. Možda je on i najbliži istini i odgovoru na moje pitanje iz naslova. Ali, zašto se onda ogromna većina drugih lekara previše lako odlučuju na recepte?
Odgovor je možda u tome da se depresija u poslednje vreme smatra "bolešću" koju treba "lečiti", a za to nam služe "lekovi".
Yalom nasuprot tome depresiju smatra "stanjem" koje je moguće "promeniti".
Zašto "narkotik"
Pored navedenih kontraefekata, postoji još jedan, a to je vraćanje na pređešnje stanje kada se prestane sa upotrebom lekova. Onda se organizam, ili psiha, nađe u čudnom stanju želje i potrebe da se vrati u ono "srećno doba". Zar ovo nije sama definicija zavisnosti? Pristalice se brane činjenicom da nema znakova fizičke zavisnosti... ali zato postoje izuzetno jasni znaci psihičke zavisnosti koja se, u najcrnjem scenariju, završava krajem života, ali za razliku od teških droga, i uvom slučaju samoubistvom.
Da zaključim
Postoji pilula... koji ublažava tegobe i život čini lakšim. To bi trebao da je lek, zar ne? Postoji pilula... koja menja stanje svesti na dramatičan način, i dovodi do neželjenih promena, a sve uz osećaj da pruža zadovoljstvo. To bi trebalo da je narkotik, zar ne?
Podstičem sve da mi se obrate, mail-om, jer znam da je ličan razgovor o ovome prilično neprijatan, da probam da zasnam više o ovome, putem ličnih iskustava ili razmene mišljenja.

22. 8. 2011.

Dužnička (moralna) kriza

Tekst je malo duži, pa sam omogućio i kretanje kroz sadržaj (od kraja):
Da li postoji izlaz
Zaključak
Evoluirani kriminal
Od koga se države zadužuju
Zašto se države zadužuju
Šta je novac
Uvod
"Za mene, najvažniji problemi su zloupotreba moći, podsticanje nerealnog, i ludo prekomerno trošenje."
Simon Johnson, bivši glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda
Uvod

Cifre o veličini dugova, koje se sve češće pominju u okviru paničnih i defetističkih tekstova i izjava, su veličine koje prevazilaze mogućnost poimanja. U matematici je uobičajeno da se takvi brojevi pišu eksponencijalnim zapisima (x 10n).
Mi, koji ceo život živimo u nekom strahu od duga, kojima i ako nema drugih vesti govore koliki nam je dug (a ne koliko nam je dug), mi smo na ovo navikli i posmatramo to kao sudbinu nas malih i siromašnih, da nam nameću kredite da bi smo morali da radimo za njih.
Međutim, u poslednje vreme se govori o "dužničkoj krizi", gde više nisu u problemu zemlje kao mi (pa i Grčka, ipak to nikada nije bila bogata zemlja, a do pre 20-tak godina su uveliko vozili Zastave), već su u problemu najveće i najbogatije države sveta!?
Ispostavlja se da ceo svet (ili makar najveći deo) ima probleme sa velikim državnim dugovima! Toliko da Srbija spada u manje zadužene zemlje!? (Iznos duga po stanovniku).
A kome onda to ceo svet duguje, i kako se uopšte dolazi do ovakvih cifara?
Problem je prilično komplikovan i treba ga posmatrati sa nekoliko strana, da bi se sklapanjem dobila konačna slika.

Krenimo prvo od toga šta je novac? 

Novac je merilo vrednosti. Nekada je ta vrednost bila zlato, i govorilo se da ste onoliko bogati (na državnom nivou) koliko zlata imate. Polako su države napuštale ovaj koncept (uključujući i US) i proglasile su same sebe vrednijim od onoga koliko imaju zlata. Drugim rečima, nekada je novčanica bila garant da za nju možete dobili određenu količinu zlata, danas to više nije slučaj.
Ideja je sledeća: mi gradimo vrednosti, i, na primer, ne možete reći da sve kuće u Americi vrede samo onoliko koliko Amerika ima zlata!? Dakle, mi smo izgradili toliko i toliko, i toliko ćemo imati novca kojim merimo svoju vrednost.
Zvuči logično... ako preterate, idete u inflaciju (eh, koliko smo gorko osetili na svojoj koži šta to znači). Pravi ekono vernici su smatrali da će tržište sve uravnotežiti... cena novca će jednostavno morati da prati istinsku vrednost.
Međutim, sa povećavanjem bogatstva (vrednosti) počelo je da dolazi do takozvanih mehura (bubble). Što više proizvodite, povećavate ukupnu vrednost, povećavate količinu novca, ali to ne prati i upotrebnu vrednost, ta vrednost nikome nije potrebna, ili je bar niko ne upotrebljava. Ovo može da dovede do situacije gde ste "na papiru" bogati, ali realno nemate ništa. (Ovo je uglavnom kriza 30-tih godina prošlog veka, i uvod u II svetski rat.)
Danas smo svedoci još jednog fenomena. To su "vrednosti" usluga i drugih nematerijalnih dobara. Uzmimo primer interneta... mnoge firme, ili čak dobar deo US ekonomije je zasnovan na "informatičkim dobrima". Realno, tu nema nikakve fizički opipljive robe, već znanje, programi, sistemi... šta sve ne. Ova "informatička dobra" realno donose novac, jer ih možete prodati, pa stoga imaju i vrednost. Što se više koriste, to se više proizvode... i to polako utiče na vrednost cele ekonomije! Najednom, US postaju veoma bogate (i realno, za svoje proizvode dobijaju novac), ali ovo ujedno i podiže vrednost države... do neslućenih visina i brojeva u dolarima!
Naravno, glupo je reći da su Internet i računari krivi za globalnu ekonomsku krizu, ali imaju deo uticaja, posredno, jer opisani finansijski modeli koji su stvoreni u prošlosti jednostavno nisu dovoljno dobri da rukuju sa novonastalom situacijom izraslom oko tehnološke revolucije!

Sledeće pitanje je: Zašto se države zadužuju?

Da ovde budemo najjednostavniji:
- Treba održavati sve državne službe (zdravstvo, prosveta, policija, uprava...)
- Treba ulagati u infrastrukturu
- Država ima povlašćeni, ali i obavezujući položaj rukovođenja ekonomijom, pa ponekad treba da pomogne određenim ključnim granama (poljoprivredu, na primer)
... i tako dalje, mada su ovo glavne potrebe.
E sad, ako država samo troši, onda nema smisla da se zadužuje, jer nema načina kako da vrati dug (sa kamatom). Međutim, država je u takvoj poziciji da se uvek može postaviti i kao ekonomski finansijski igrač. Primer: "Ulagaću u infrastrukturu, obezbediću porast zaposlenosti i prometa sredstava, a to će meni doneti veće prihode od poreza, pa tako vraćam dug, a uz to i zarađujem!"
Dakle, država se može posmatrati i kao preduzeće (banka) koje radi na ekonomskim osnovama. Otuda interes nekih trećih lica da pozajmljuju novac državama... ko drugi ima toliku kontrolu i uvek može sa sigurnošću reći "šta će se sada dogoditi".

Da ovde zatvorimo krug: A ko pozajmljuje državama?

Oni koji imaju novca :). Ovde stvari postaju malo zamućenije i rasplinjuju se kroz mrežu odnosa, kanala, zavisnosti... U osnovi, zajmodavci mogu biti: banke, fondovi ili druge države.
- Banke imaju novca koje istorijski dobijaju od ljudi, nudeći im zauzvrat sigurnost (od krađe, nesrećnog slučaja, itd) pa čak i malu zaradu (kamatu). Ovaj novac investiraju (pozajmljuju) drugima kojima novac treba da bi nešto radili i od toga zaradili. Kada taj zaradi, vraća banci nešto više nego što je pozajmio, a banka vraća svojim štedišama nešto manje od toga. Razlika je zarada banke. Zašto banka ne bi pozajmila državi?
- Fondovi su razna udruženja koja su sposobna da sakupe veće količine novca. Pozitivan primer je sledeći: Proizvođači automobila su zaključili da imaju potrebe da izgrade novu fabriku. Zaključe da bi bilo baš dobro da fabriku naprave u nekoj nedođiji. Ne samo da će investirati u fabriku, već će pozajmiti novac i državi, koja će napraviti i put i vodovod... i kuće. Fabrika radi punom parom, ljudi su zaposleni, država zarađuje od poreza, ima srećne građane, a proizvođači automobila srećno plaćaju porez od koga, posredno, pune i svoj fond koji su osnovali i koji im sada donosi zaradu.
- Druge države se takođe mogu pojaviti kao zajmodavci. Možda imaju višak sredstava pa rade po principu banke, ili jednostavno zaključuju da bi im jačanje neke druge države donelo koristi (više će moći da izvoze u tu državu, na primer).
(Primer: Grčka je prezadužena i nema mogućnost da dug vrati. Ovo može da dovede do katastrofe. Onda Nemačka i Francuska na neki način "otkupljuju" dug Grčke i obezbeđuju joj dodatno vreme. Da bi to uradili, Nemačka i Francuska uzimaju zajam, ali pošto su njihove ekonomije jače i izdržljivije, njihovi uslovi su povoljniji. A novac obezbeđuju uglavnom banke iz zemalja zajmodavaca!)
Naravno, ovde navedeni primeri su pozitivni. Da probamo sa negativnim:
- banke od države mogu tražiti i druge usluge: razne monopole, zakone koje im donose novac (npr. naplata finansijske transakcije, i odlučivanje o visini te naplate, drugim rečima, zakon kojim se banka osigurava na zaradu).
- fondovi mogu imati negativne ciljeve. Da se zadržimo na bezopasnom gornjem primeru, na primer, fond nikada nije ni želeo da gradi fabriku. Ali planom "prevari" državu, potpiše Ugovor kojim se država obavezuje da plaća kamate na nikada željeni kredit, i eto... fond jednostavno zarađuje ne radeći, potreban je samo jedan lični kontakt sa onim koji potpisuje. A zamislite šta se sve može!
- što se tiče država, evo izmišljenog primera: Znate da neka država ne voli svoje susede i da bi ih rado sve pobili. Traže vašu pomoć. Vi ih podržite, date im kredit da kupe vaše oružje. Ne samo da prodate oružje, nego zarađujete i na kreditu, kao dodatak dobijate i "večnog" zahvalnika, i gle čuda, i taj zahvalnik je na dobitku, jer su dobro ojadili svoje "nevaljale" susede.
I šta smo sada dobili?

Evoluirani kriminal

Ovo je teoretska osnova kruga koji se stvara. Novca je sve više, što se opravdava sve većom vrednošću, (a ovde se i ne radi samo o realnom novcu, u ukupnu sumu ulaze i razne "hartije od vrednosti"). Države imaju mogućnosti i potrebe da ulažu, grade i održavaju, i to i rade. Za rukovođenje sve većom vrednošću potrebna je sve veća vrednost, države se zadužuju, i to iz logičnog razloga: "do sada smo sve vratili, usrećili zajmodavce i građane, zašto da to ne uradimo ponovo?"
Zajmodavci su takođe na dobitku, zaradili su, i srećno ulaze u novi krug, veći. A i zajmodavaca ima sve više. Ukupne brojke vrtoglavo rastu...
Ja sam u svojoj knjizi "Uloga frizera u savremenom društvu" ekonomiju nazvao "kvaziegzaktnom naukom". Više intuitivno. A onda sam pročitao objašnjenje jednog ekonomiste: "Ekonomija je matematička (egzaktna) nauka zasnovana na pretpostavci da je stabilno stanje nepromenljivo. Za razliku od drugih prirodnih nauka koje prvo izgrade čvrste osnove, pa onda razrađuju teorije, ekonomija se razvija na osnovama koje se lako mogu izvesti iz ravnoteže."
Da se zadržimo na mojoj knjizu. Tamo sam isto rekao da su bolesti savremenog društva samo kriminal i nezaposlenost. Nisam pominjao ekonomski mehur! Međutim, uopšteno govoreći, možemo reći da se pomenuta ravnoteža prekida zapravo kriminalom. O čemu se radi?
Opisani sistem možda i može da bude održiv (sustainability, tako popularna reč u poslednje vreme), ali suočava se sa osnovnom ljudskom osobinom: željom za prisvajanjem, pohlepom, sebičnošću, bezobzirnošću... jednom rečju: GLAD! (ne bukvalno "glad" - pročitajte knjigu).
Jednostavno: prisvajanje lične materijalne koristi, a na račun drugih ljudi - krađa!
Međutim, ne bilo kakvo džeparenje ili pravale... ne, ovo je vreme kriminala koji evoluira, menja se i prilagođava... ovo je vreme "Zakonskog kriminala". Kako to ide:
1. Imate moć ili samo mogućnost... da ne kažem "zlu nameru".
2. Odobravate "štetne" ugovore. (Ovo može biti na razne načine, ali na krajeva, sve se na kraju svede da svi drugi to treba da plate, a vi da zaradite)
3. Pravite Zakone koji omogućavaju finansijsku dobit samo vama, a na uštrb zajednice.
Za ovo sa Zakonom je karakterističan primer OFPS. To je pravi evoluirani kriminal... smišljeno napravljen zakon koji pojedincima omogućava korist!
Shvatate li: nekada je bio zakon prve bračne noći, zar ne? Danas je to kriminal. Bio je zakon robovlasništvo.. danas se za to ide na doživotnu, i tako dalje.... Današnji primeri kriminala koji osećamo ali ništa ne možemo jer su zaštićeni zakonom su i OFPS i svi oni primeri negativnog zaduživanja koje sam ranije naveo.. a i sami možete da shvatite koliko takvih primera danas postoji. Nešto od današnjih Zakona će morati da bude opisano, izdvojeno i označeno kao kriminal!
Nije, i nikada to neće biti lak proces! Poigravamo se sa osnovnim ljudskim instinktima, tražimo od pojedinaca veoma veliku socijalnu svesnost da bi mogli da nastavimo da evoluiramo kao vrsta.
Nije ovo utopija! Primer skandinavskih zemalja gde su poslovni moral ali i Zakoni već prešli neka biološka ograničenja vrste :) Ili, nama bliža Slovenija, gde je procenat siromašnih među najmanjim na svetu, ali je zato procenat prebogatih možda i najmanji na svetu!
Udobno živeti i "prodavati" za novac svoj rad, umeće ili veštine je pozitivno, ali biti previše bogat je nepristojno (da ne kažem da implicira kriminal).



(Primer dva: Da bi investitori znali gde mogu da ulažu, koriste usluge Agencija koje procenjuju koliko je ko sposoban da vrati. Jedna od tih agencija je nedavno smanjila rejting US države, što je izazavalo komentare i panične reakcije. Nedugo zatim počinju US službe da otpuštaju istu tu Agenciju! Ispostavilo se da US u stvari velikim delom finansira istu agenciju, i time se stvara paradoks: "mi te plaćamo, uredno i mnogo, a ti govoriš da mi ne možemo da plaćamo"!? I u pravu su, zar ne? Idemo dalje: "Zašto ta vaša Agencija nije upozorila na loše stanje 2008, nego su zbog vaših podsticanja mnogi propali? - Zbog ovoga ćemo vas tužiti".
U pravu su, zar ne? 
A Agencija je samo iznosila istinu, u pravu je zar ne?
E, ovo je jedna vrsta evoliuranog kriminala  :), i sa jedne, i sa druge strane. Prava glavolomka :) )


A sve kriminalne radnje onih na vlasti, i onih koji nisu na vlasti ali umeju da manipulišu, se na kraju preliju na plaćanje od strane građana, kroz poreze, doprinose, takse, akcize...


Zaključak

Dakle, svi potrebni sastojci su tu: Finansijski mehur naduvan do pucanja i opasno uzdrmana ravnoteža na kojoj je zasnovan ceo sistem! Krah postojećeg sistema se sada već može jasno zamisliti. Mnogo je onih koji smatraju da je "pucanj" neizbežan i najavljuju kataklizmu.
Kao dodatni negativni proces je i naglo i brzo jačanje ekonomije Kine. Ovo samo dodatno utiče na "klimanje" ravnoteže.
(Da se razumemo, cela ova analiza je zasnovana na velikim svetskim ekonomijama, a ne na ekonomiji Srbije. Mi imamo nešto veze sa time, ali ne mnogo. Drugim rečima, ako sve padne, pašćemo i mi, ali ako ne padne, mi moramo mnogo više da se trudimo da bi se popeli.)
Ipak, ima nade da će sve ostati kako jeste bar još neko vreme. Paroksalno, ali najveći element koji podržava postojeće stanje je upravo alternativa.... Nijedna druga ideja ni približno ne može da zadovolji sve što je potrebno da bi ljudska vrsta nastavila da postoji.
Što se tiče dužničke krize... sve se svodi na to da države pronalaze načine da od svojih građana uzmu novac. Ne smeju da preteruju, jer onda seku granu na kojoj sede.
Nema ovde mesta nekoj teoriji zavere. Najveće zavere koje se ostvaruju su na nižim nivoima, u sferi evoluiranog kriminala.

Kako se može izaći iz ovog kruga?

Postoji nekoliko mogućnosti (poredak po verovatnoći ostvarivanja, prvo najverovatniji):
1. Sve ostaje kako jeste. Kao što sam rekao, alternative su toliko nejasne, ako uopšte i postoje. Neko će malo popustiti, drugi zategnuti... Do nekih novih ideja i mogućnosti. (Ovo je najverovatniji scenario, nedefinisanog roka)
2. Stvari krenu loše u agresivnom smislu. Ekonomsku krizu 30-tih je nasledio svetski rat. Ovoje dokaz da to može da se desi. U ovom trenutku nema jasnih podela i blokova koje bi mogle da ratuju, ali ima veoma velikih unutrašnjih tenzija koje mogu da dovedu do bujanja rušilačkih ideja. Nemačkoj je bilo potrebno oko 10 godina od pojave ideja do pokretanja haosa. Danas se stvari odvijaju brže. Ako kažemo da se neke ideje javljaju sada, možemo da zamislimo potencijalni rat u drugoj polovini ove decenije ili ranim 20-tim ovog veka.
Kao požar u šumi, i u najnegativnijem potražimo klicu ... ako bilo ko preživi.
3. Da se ostvari čudotvorni napredak. Neki značajniji pronalazak na polju energije bi mogao da dovede do smirivanja situacije. Nije ovo toliko nemoguće i neverovatno, ali je sigurno nešto na šta se ne možete osloniti.
4. Da evoluira ljudsko socijalno ponašanje. E, ovo bi bio najbolji scenario. Ali, ujedno je i najmanje verovatan. Korak ka idealnom komunističkom društvu: "Daj koliko možeš, uzmi koliko ti je potrebno" :) U konkretnom slučaju, to bi bio obračun sa evoluiranim kriminalom, pronalaženje načina da se takve stvari označe i prebace na "drugu stranu". Ovo bi drastično olakšalo teret i otkrilo nam nove puteve.

10. 8. 2011.

M. Uelbek - Elementarne čestice

Razgledajući šta da čitam na odmoru, naleteo sam na Elementarne čestice (Michel Houellebecq, Les Particules élémentaires, 1998). O ovom piscu imam nešto što bi se moglo nazvati lepim mišljenjem, naravno sa velikom zadrškom, što sam opisao i na ovom blogu u tekstu o knjizi: Mogućnost ostrva.
U međuvremenu sam pročitao da je Mišel jednom prilikom gostovao u Rusiji, gde ga smatraju "najvećim živim piscem"!? Zaista mislim da su Rusi nacija koja je možda najkompetentnija po ovom pitanju. Još od Tolstoja i Dostojevskog, oni su uvek tu, puno čitaju, uvek su moderni i uvek znaju šta valja. (Volim Solženjicinov "Jedan dan Ivana Denisoviča", a Limonov mi je odavno ukazao na nove horizonte.) I, gladna ruska publika se okupila da sluša svog idola, koji ih je, kako bi to samo Uelbek mogao, hladno i mrzovoljno odbacio.
Još sam na koricama pročitao da se radi o priči o dva polubrata, jedan hladan (impotentan) asocijalan naučnik i drugi koji seks smatra jedinom razlogom postojanja - koja su zapravo dve strane ličnosti samog pisca.
Prepoznajući sopstvena razmišljanja o "sreći" koja je zapravo seksualno uzbuđenje nasuprot intelektualne promišljenosti, koja je zapravo nedruštvena hladnoća, knjigu sam kupio, i sa uzbuđenjem koje me odavno nije zahvatilo, željno očekivao da počnem sa prvim stranicama.
...
Prešao sam već polovinu knjige kada sam prvi put pisao ovu recenziju, i tada sam napisao: "Ih, pih."
...
Osetio sam mnogo besmislenog preterivanja. To mi je davalo utisak neistine, pa čak i dosade... što naravno vodi do neslaganja. (Osetio sam se kao ruski fanovi: očekivao sam, a dobio sam ništa, razočaranje.) Uelbeka nazivaju lucidnim kritičarem savremenog zapadnog društva, a sve je izgledalo kao povlađivanje tom društvu, jer je jedina kritika izrečena preterivanjem, a to onda i nije neka kritika.
Sve vreme morate krajičkom uma da mislite: "Ti si, čoveče, lud. Idi leči se, nemoj da nas daviš". 
Međutim, kako se bližio kraj, stvari su izgledale bolje. Šta se promenilo?
Pisac je konačno svoje likove stavio u stanje zadovoljstva i neke vrste sreće! Ako vi sve vreme samo negodujete i opisujete svoje nesreće i nesporazume... onda sa vama nešto nije u redu, a ne sa svetom koji vas okružuje. Međutim, ako objavite šta volite i čemu težite, ako priznate lepotu i zadovoljstvo, pa čak i zadovoljenje, onda postajete ljudsko biće, a ne promašaj.
O pomenutoj knjizi: Mogućnost ostrva sam često mislio čitajući Čestice. Smatrao sam je zrelijom i kvalitetnijom (a i napisana je 5 godina kasnije). Međutim, na kraju se ispostavilo da je "Mogućnost ostrva" samo nastavak "Elementarnih čestica", pa čak, ako se dobro sećam, ima i istih likova. (Trivija: Iggy Pop je inspirisan knjigom "Mogućnost ostrva" napravio ceo album:  Préliminaires.)
....
I, umesto zaključka, izrodila mi se jedna misao (ne bavim se psihijatrijom, ovo je možda već opšte mesto), a to je: da je depresija zapravo stanje (da ne kažem bolest) sebičnosti. Nije svako ko je sebičan ujedno i depresivan, ali izgleda da je svako ko je depresivan, u stvari, sebičan. Ne ume da pruži zadovoljstvo, da se raduje tuđem uspehu...



22. 7. 2011.

Knjiga lobanja (istorijske vrednosti)

Tokom letovanja na moru sam pročitao knjigu "Knjiga lobanja" (Robert Silverberg, The Book of Skulls, 1972.) U neka decom mirnija vremena ovakvu knjigu bih pročitao za popodne, a ne za 10 dana, ali, sve ima svoje vrednosti.
Sa druge, kvalitativne strane, ova knjiga možda ne zaslužuje ni da se o njoj govori. Međutim, meni je bila interesantnija kao istorijsko, nego SF (naučnofantastično) štivo, na šta upućuje opis sa korica.
Ovde nama ničega od Nauke, a od Fantastike možda jedno malo "f", mada se u poređenju sa savremenijom književnošću Knjiga lobanja može svrstati u puritanski realizam :)
Sve u svemu, isprazna, hipijevska trabunjanja o besmrtnosti, veličanju besmislenog promiskuiteta uključujući i homoseksualni (a iz razloga izraženog muškog šovinizma). Sve što sam odavde mogao da izvučem su istorijske činjenice o posthipijevskoj americi, ranim 70-tim, ili kako se meni učinilo: "presidaškom" dobu.
U vreme moje mladosti, verovatno bi me ova knjiga zainteresovala, njen promiskuitet podstakao vlažne snove i izazvao bolnu nelagodu "zašto ja ne mogu tako" (na primer da 4 mlada muškarca odu u nepoznat grad sa namerom da pronađu 4 devojke u velikom stanu i tamo prenoće, naravno sve zaliju celovečernjim "trpanjem" tih nepoznatih lepotica, i u tom uspeju za samo dva sata i dva lokala!?).
Ili su zbog toga ovu knjigu svrstali u SF?
Sve u svemu, istorijska vrednost ove knjige je to što nam pokazuje zašto hipi pokret nije mogao da preživi, pokazuje nam koliko je to bilo prazno, glupo i nepromišljeno. I to je to. Možda je treba svrstati u udžbenike istorije.

7. 7. 2011.

Poslovanje OFPS-a tokom 2010.

Jedna od obavezujućih stavki u poslovanju organizacija kao što je OFPS je javno objavljivanje finansijskog izveštaja nezavisnih revizora.
Skoro je objavljen ovakav izveštaj za 2010. godinu, pa evo kratkog rezimea:

Podaci sa strane 4 tog izveštaja:

Ukupno prihodi: 114,4 mil din (oko 1,14 miliona evra)
od toga:
bruto plate zaposlenima: 74,3 mil din (oko 740.000 evra - ili oko 65% od prihoda !?)

Prosek plate zaposlenog je ostao oko 100.000 neto (ili na srpskom: oko 1.000 evra mesečno)

Ukupno gubitak Organizacije: 14 mil din (oko 140.000 evra)

Da se zadržimo malo na platama. Što bi rekla Lejdi Lerdi: "Pitanje: a ko drži prosek?"
Ovo su sve plate "po Zakonu" (omiljena reč OFPS-a), sa plaćenim porezima i dohocima. Pa jel' znate vi šta to znači? To znači da sa jako plaćenim poslom na samo par godina, vi ste zasnovali novu dinastiju! Obezbedili ste i sebe i svoje unučiće, a plaćaće vas svi radnici koji će se tek roditi u ovoj zemlji! (ovo je citat iz moje vizije rekonstrukcije penzionog sistema)


Još malo da se zadržimo na ovome. Takođe "po Zakonu", ovakve Organizacije imaju obavezu da najviše 30% svojih prihoda potroše na rashode.  A vidimo da OFPS troši 65% samo na plate? Ukupno, kada se dodaju i ostali troškovi, OFPS posluje sa gubitkom!? Kako to?
Mislim da sam odgovor pronašao na strani 3 istog Izveštaja, mada, moram priznati da nisam sasvim siguran u ovo moje obrazloženje. Dakle, OFPS ima potraživanje od oko 500 miliona dinara (oko 5 mil. evra). "Potraživanje" znači da su izdati računi, ali nisu naplaćeni. E sad, pošto imaju potraživanje, od tog potraživanja su planirali da isplate skoro isto toliko. Ali, eto, nisu jer nisu mogli da naplate!?


VAŽNO: čak i da jesu isplatili, u istom izveštaju je spisak osnivača, dakle onih kojima se te pare trebaju isplatiti, a to su: Grand production, City records, PGP RTS, Automatik Communications, Mascom, Centroscena, HI FI centar, Juvekomerc, Komuna, Gold music, ITMM, Metropolis.
Podatak da li su isplatili nekome ili nisu, uopšte i ne smatram važnim, jer se protivim samoj postavci kolektivne zaštite prava.

I još jedna važna stvar: najveći deo prihoda dolazi od malih preduzeća i preduzetnika, koji ovo plaćaju usled primene sile i od države dozvoljenim metodama "uzimanja" sa računa. Sve je to ranije opisano ovde.

30. 5. 2011.

Muškarci koji mrze žene, maj '11

E, pa evo i jednog trilera. Pretpostavljam da je ovakva vrsta romana verovatno najčitanija. Postavlja se pitanje, zašto je pridev "popularno", negativan? Zaista, ne mogu reći da previše poštujem ovakvu vrstu književnosti. Čak šta više, imam i predrasude, pa kada mi osoba sa kojom se upoznajem kaže da voli mnogo da čita, ja se zainteresujem "Šta?", a ta osoba počne da nabraja naslove tipa "Muškarci koji mrze žene"... u meni splasne svaka vrsta uzbuđenja :(
Ali, dobro. S vremena na vreme možete "oprati" mozak ovim najčešće debelim knjigama koje pročitate u rekordnom roku. Ovakve knjige se ne mogu čitati polako, jer je njihov cilj upravo to da vas natera da pogledate šta je bilo na sledećoj stranici.
Što se toga tiče, "Muškarci koji mrze žene" (Stieg Larsson, Män som hatar kvinnor, 2005) ima sve kvalitete jednog dobrog trilera. Brza radnja, jasne rečenice, kristalno obrađeni pozitivni likovi, zacrnjeni negativni likovi, i izmaglica od likova koji će se tokom radnje svrstati na jednu, ili drugu stranu - što je, na kraju krajeva, i zaplet.
Dakle, uzmete knjigu, i ne odvajate se do kasno u noć. Znači - dobra.
Međutim, "Muškarci koji mrze žene" nam daje i neke dublje poruke.
Prva je pokušaj da u našim umovima konstruišemo društvo kao što je Švedska, i da uvidimo probleme sa kojima se oni suočavaju. Ono što oni nazivaju "problemom" mi smatramo svakodnevnim životom! I ovo čini da nas malo "zaboli glava" od poremećenih vrednosti.
Druga tema koja se obrađuje je nešto što se u poslednje vreme naziva BDSM. Ovde je prikazan onaj najcrnji i najnegativniji pogled, odnosno deo. Sam sebe čudim kako sa godinama sve više postajem simpatizer BDSM-a, ali to čega sam ja simpatizer nema mnogo veze sa onim ovde opisanim. U samoj osnovi. Mada, moram priznati, da mi ponekad izgleda da je i sam pisac u stvari simpatizer, ali želi da jasno prikaže i odvoji ono što neupućeni mogu pogrešno shvatiti. Znam da je ovaj poslednji pasus malo nerazumljiv, namerno.

14. 5. 2011.

Incident u ulici Svetog save

Juče sam gledao kako tuku čoveka, bezrazložno i krajnje nepotrebno.
Sedeo sam u mom autu, koji sam parkirao sa strane, u hladu, nisam ometao saobraćaj, zatvorio sam par parkiranih automobila, ali i onako sedim u autu i čekam - definitivno nikome ne smetam.
Sve se dešava u ulici Svetog Save, uzana jednosmerna, sa plaćenim parkingom, odmah preko puta ulaza u centralu Komercijalne banke.
Par metara ispred mene, sa desne strane, je ulaz u dvorište stambene zgrade. Ulaz je za automobile, dobro i jasno obeležen.
Sve počinje očigledno nervoznim vozačem koji svira i nešto viče, nalazi se tik pored mene. Pokušavam da shvatim o čemu je reč, da li sam ja nešto kriv. Shvatam da je njegov bes usmeren na dve starije žene koje stoje na trotoaru, blizu ulice, ali na tom obeleženom prolazu - dakle, smetaju mu ako ima nameru da uđe u to dvorište.
Posle nekoliko minuta zbunjenosti od strane bakica, i nerviranja od strane vozača, one se sklanjaju, a on... neočekivano parkira svoj auto na mestu gde su one bile, veoma bezobrazno sužava mogući prolaz pored njegovog automobila, i definitivno zatvara svaku saobraćajnu komunikaciju sa ovim dvorištem.
Na još veće iznenađenje: izlazi, zaključava i odlazi u Komercijalnu banku!? Dobro, ni prvi ni poslednji blago bezobrazni parkirač. Na kraju krajeva, nije on kriv što centralu banke stavljaju negde gde joj je nemoguće prići kolima. Auto u poznijem životnom dobu, isto kao i vozač, BG registracije - nove tablice. Može mu se oprostiti.
Sve bi bilo u redu da se posle izvesnog vremena, iz pomenutog dvorišta, nije pojavio potencijalni izlazač! Auto noviji, vozač mlad, uredan i fin. Verovatno već naučio gde da traži krivce, brzo pronalazi vlasnika vozila u banci i traži mu da pomeri auto.
I šta se dešava? Matori odbija! Grubo i bezobrazno: Neću!
Mladić preti, da će mu udariti auto, da će mu napraviti štetu - ma jok! Torima neće ni da čuje! "Udari, ako smeš" poručuje mu preko ulice, da ga svi čuju.
Mladić, sada već vidno iznerviran, kao dete udara nogama po betonu i viče: "Da si ga pomerio, odmah!" pokušava da u svoj glas unese potrebno samopouzdanje... ali vidi se da je bitku već izgubio. Torima mu se smeje u lice, i ponovo ulazi u banku.
Ovaj na ulici ne zna šta će. Hvata se mobilnog, gleda u registraciju, nešto zove, piše SMS... šta li. Ja razmišljam: šta može da uradi? Da zove policiju!? Pauka!? Uhhh, dok dođu... Ali, prijava može da ostane, verovatno nešto može...
Ja već završavam svoje čekanje i polako se spremam da krenem. U to istrčava matori iz banke... gledam šta će... a on... odlazi do interfona iste one zgrade - dvorišta čiji je ulaz zatvorio i nekoga zove! Kakav rasplet! Matori zna nekog u toj zgradi! Oni su možda i komšije!?
Zove nekog, kratko ime... i vrlo brzo... žurno izlazi mlađi i veći čovek. Nešto stariji od ovog mladića, ali zato značajno krupniji: "Koga ćeš ti da udariš!" viče prilično glasno.
Ja sam već krenuo. Otišao sam par metara niže, ali ovo vikanje me je nateralo da zaustavim, i gledam...
Nije Grga Grmalj mnogo čekao, udarac u glavu je bio prilično brz, jak i neočekivan. Mladić je završio na zemlji bez oklevanja, uz primljenih još nekoliko udaraca.
Grga je nastavio da viče. Prestao je da udara čoveka, ali je nastavio da udara njegov auto: "Koga ćeš ti da udariš?" Pesnicom ili nekim kamenom, ne znam, ali udarci po autu su prilično odjekivali.
Moje stajanje je već uzrokovalo zastoj u saobraćaju. Niko mi ne svira - što pretpostavlja da svi vozači iza mene gledaju isto što i ja. Ali opet - moja vozačka odgovornost mi ne dozvoljava da ovako zaustavljam saobraćaj.
Pogledao sam oko sebe. Obezbeđenje banke je na samo par metara i bledo gleda ovaj boks. Tu je i mogo drugih ljudi. Svi akteri su nekako povezani sa istom zgradom - što nam daje veliku verovatnoću da se i poznaju. Dakle - moje učešće je nepotrebno. Ali, opet - stavljam se u položaj ovog udarenog. Prilično je obespravljen. Mora da je mnogo besan. Ne bih voleo da sam sada na njegovom mestu.
Da se nešto razumemo. Beogradska dvorišta i parkiranja su simbol lažne bajke o beogradskom gostoprimstvu. Beograd uopšte nije gostoprimljiv grad, kao što nije ni metropola. Dok god nema istinskog osećanja prihvatanja onogo što niste vi - a sve u cilju da svakoga ko dođe pretvorite u ono što jeste vi... taj grad nije metropola.
Beograd ne menja svoje stanovnike na bolje, i bolje bi bilo da svi to shvate, kao što razni plaćenici pokušavaju da nas ubede da smo nekoga ubili iako smo se decenijama borili protiv ubijanja. Isto takve reči bi mogli da uputimo beograđanima: "Suočite se sa istinom!"
To što zarivate noževe u gume onima koji se parkiraju blizu vaše zgrade, to što krivite nekog drugog da piša po ulazima, to što zabranjujete nekome da se kreće ili govori blizu vas... to nije gostoprimstvo. Vi ne umete. Ne umete da se nosite sa onim što imate.
Ovde nije bio kriv onaj koji je izlazio iz dvorišta.  Ali, i ovi drugi su isto beograđani, iz iste zgrade, sa BG registracijama...
Ovo mi je više ličilo na sukob "centar - predgrađe". Kao što mi je neko objasnio da nema optimizma zbog očigledno dobre muzike koja se pravi u Beogradu u poslednje vreme, jer kažu: "ima tu sukoba između onih iz centra i onih drugih, iz blokova i naselja".
Ili što politička i ekonomska bes i nemoć nisu usmereni u jednom pravcu: "Nikada se ja neću udružiti sa tim homofobičarima (pederima)"!
Malo sam odlutao. Nema razloga da se ovako nešto zaključuje iz očiglenog nasilja kome sam prisustvovao. Ako neko može, neka mi objasni, šta je posle bilo... ovo što sam opisao se dešavalo na petak, 13. u ulici Svetog Save, negde oko 13 sati.

19. 4. 2011.

Oči uragana, april 2011.

Kao mali često sam razmišljao kako napisati knjigu u prvom licu, a da narator umre!? Jednostavno nisam pronalazio odgovarajuće rešenje.
Berta Sera Mansanares je ovaj problem rešila tako što je dopustila skoro svim svojim likovima u romanu (a nema ih baš malo) da govore u prvom licu! Naravno, odmah na početku, prvi umire (tako da verujem da su nam se ideje iz mladosti poklapale), ali i kasnije će biti još nekoliko smrti u prvom licu.
"Oči uragana" (Los ojos del huracán / Berta Serra Manzanares, 2008.) je roman o Kubi 19. veka. Da nema tog logičkog eksperimenta sa početka, jednostavan i gotovo jednoličan stil bi lako mogao da odbije čitaoca. Čak štaviše, promena likova/naratora koji za sobom ne vuku i promenu stila pripovedanja, može i ozbiljno da zasmeta.
Ipak, umetnička magija postoji, jer i takav, na prvi pogled, površan pristup - polako nas uvlači u priču i atmosferu, i to ni malo prijatnu: o vrućini i lepoti Havane, ali i o strašnim robovlasničkim odnosima koji od rasističkih sadista čine ugledne utemeljivače kulture.
Zaista, pitam se, šta bi se uopšte dogodilo da je Berta ovoj prilično teškoj temi prišla i sa ozbiljnijim književnim stilom, sa prefinjenijom stilskom razradom (tipa Fokner, recimo). Ovo bi bilo ili Nobelovsko delo, ili bi samo potonulo od svoje težine.
I još nešto veoma važno... možemo saznati i mnogo zanimljivih istorijskih činjenica, prvenstveno o Kubi i da nam stvari postanu jasnije. Međutim, insistirao bih i na činjenici da je ovo Katalonski, a ne Španski roman, što nam takođe daje neku drugu sliku.

p.s. Kako se knjiga završava, stvari postaju snažnije, i kao da i čitaoc ulazi u vrtlog uragana dešavanja. Na kraju sve izgleda veoma dobro, doduše malo nedefinisano, ali ipak realno, životno.
I opet možemo zaključiti da je ovo katalonski roman - iz zemlje koja je između Španije i Francuske, između ohole životne razbibrige i prefinjene kapitalističke životne lepote. Da je ovo roman iz Barcelone, grada između Madrida i Pariza, između grandioznog nekadašnjeg vladara sveta i dugovečne umetničke prestolnice.

8. 4. 2011.

Diplomirani inžinjer traženja posla, smer: Beograd

Da li posećujete sajtove za zapošljavanje?
Verujem da prosečni korisnik u Srbiji prvo internet obrazovanje dobije na društvenim mrežama. Ovo mu dođe kao obavezna osnovna škola. Tu uči osnovne pojmove, šta je "fajl" a šta "link", šta je "video" a šta "album". I naravno, šta je "upload", "download", "chat", "message"...
Zatim slede napredne tehnike za ozbiljne korisnike, koji čitaju novine, prate odgovarajuće forume i blogove, ostavljaju komentare. Ovo mu dođe kao neka srednja škola: nije obavezna, ali je većina završi.
I konačno: "da mi vidimo i neku korist od toga", na red dolaze sajtovi za traženje posla.
Ekspanzija sajtova ovakvog tipa je zaista zapanjujuća. I po broju sajtova, ali i po broju korisnika, posetilaca...Šta je uzrok: kriza, nezaposlenost, radoznalost, pomodarstvo... ne mogu tačno da odredim. Ali ono što mi pada u oči je veliki broj ponuda za "obrazovanje odraslih", a sve na temu: "Napišite najbolji CV", "Kako se ponašati na intervjuu" i slično.
Reklamne poruke za ove ponude su često: "Svaki dinar će vam se isplatiti", "Obezbedite sebi visoku platu"... ovo su poruke kao za neke regularne obrazovne tokove. A šta je ovo zapravo? Zar ovo nije samo jedan način "ulepšavanja stvarnosti"?
I šta je cilj ovakvog obrazovanja? Zar cilj ne bi trebao da bude da pronađete dobar posao i više nikada ne koristite osvojene veštine? Ali, onda ovakvo jednokratno obrazovanje nema nikakvog smisla.
Ove obrazovne ustanove vas podstiču da ćete postati vešt tražilac posla! Da ćete izgraditi karijeru, skakanje sa dobrog na bolji posao, a sve kroz prijave, intervjue.. A gde je u stvari tu vaše znanje, stručnost, sposobnost.. koje će vam eventualno trebati na budućem poslu? To nije bitno!?
E sad, ako ovo postoji, onda verovatno postoji i potreba (ili bar prividna potreba). Tu ćemo se malo pozabaviti poslodavcima. Jer, na kraju krajeva, upravo poslodavci provociraju potrebu za ovakvim stanjem.
Ponuda posla ima, spiskovi i spiskovi... svakoga dana sveže i novo. Pomislio bi čovek: "Cvetaju ruže".

Na najveći broj ponuda nećete ni dobiti odgovor:
- "Aha, treba da idem i naučim kako se piše CV", pomislite. Jedan kurs, naučite istoriju CV-a, kako se menjao kroz vekove, koji su glavni tokovi savremenog razvoja CV-a, koje ideje vuku na ovu a koje na onu stranu, koje su institucije i kada usvojile kakav model, i sa kojim psihološkim obrazloženjem.

Odgovori i dalje ne stižu:
- "Usaglasite svoj CV sa motivacionim pismom", uče vas. Drugi kurs. Šta je motivacija, zašto je važna čovekovom biću i ekonomiji. Kako se izražava motivacija i koji su skriveni metodi potvrde motivacije.

Stigne po neki odgovor, tipa "već smo popunili to radno mesto":
- "Usaglasite CV i motivaciono pismo potrebama poslodavca", evo, vidite da lepo napredujete, sada treba da se osvoji sledeći korak. Treći kurs - istraživanje potreba poslodavca. Kako saznati sve o firmi u koju konkurišete. Kako otkriti ko su ljudi koji čitaju prijave, i kako doći do njihovih srca.

Wow, dobili ste pozive na intervjue, gde bivate odbačeni na prvi "dobar dan".
- "Prvi utisak je najvažniji", logično zar ne. Četvrti kurs - kako ostaviti dobar prvi utisak. Elementi stila, govor tela. Uvod u osnove mirisa. Koristite svoj glas, ali naučite i sve o neverbalnoj komunikaciji.

Aha, tu smo. Već provodite vreme po intervjuima. Toliko ste zauzeti da tokom dana imate i po više intervjua. Odgovor već znate unapred, ali polako postajete profesionalac. Šta još nedostaje?
- "Skrivene zamke intervjua", pa da! Sad vam je jasno gde grešite. Peti kurs - kako prepoznati zamku i pravilno je dijagnostikovati. Istorija zamki, ko ih je prvi uveo i kada. Kako su se zamke razvijale vremenom i koji su najnoviji svetski tokovi razvoja zamki u razvijenim društvima.

Baš su ljubazni ovi ljudi što ispituju. Tako se lepo ispričamo - ali nikako da dobijete posao!
- "Vladajte situacijom", pa naravno. Sve vreme ste tako snishodljivi, trebate se opustiti, ali na pravi način. Šesti kurs - elementi zvezde, postanite harizmatični vođa, osvajajte glasom, naučite tehnike neurolingvističkog programiranja, osvajajte prostor!

Kada sve ovo završite, dobijate zvanje: diplomirani inžinjer traženja posla. Naravno, tokom obrazovanja, shvatićete da ne možete sve da znate, i odlučićete se za neki smer, neki od popularnijih su: Beograd, Vojvodina, Javna preduzeća, Multinacionalne kompanije, itd.

I na kraju, kada ste toliko ovladali znanjem, konačno... javljate se na oglas za HR menadžera... lagano ga osvajate korišćenjem najnovije NLP tehnike, i ... sedate sa druge strane stola! Vaša karijera vrtoglavo ide napred, postali ste asistent na katedri za traženje posla!

Za to vreme, firme i dalje koriste ove sajtove za najjeftinije reklamiranje. Vi ste tokom svog obrazovanja stekli toliko poznanstava da HR agenciji u kojoj radite donosite nove klijente. Uspešno uspevate da po nekoliko puta provrtite jedan isti oglas. Produžavate vreme odabira kantidata, vaši honorari i dnevnice su sve veći...
"Prokleta je ova zemlja kad nema kvalitetne ljude. Kada će ovi ljudi konačno da nauče. Ne može tako nespreman da se dođe na konkurs za posao. Kolega pali ste, morate se bolje spremiti. Na žalost verovao sam u vas, i vidite kako ste mi odužili proces izbora kantidata, sada moramo da ponovimo oglas posle 6 meseci. E, pa stvarno, u kakvoj zemlji živimo."
Toliko ste uspešni da uskoro otvarate sopstvenu HR kompaniju!

A posle neko kaže da je onih 7.000 evra koje ste ulažili u ovo obrazovanje nepotrebno!?

p.s. E, da. Ukoliko vidite oglas za rad u časopisu Hairstyles, nemojte se javljati, ja to samo reklamiram svoj proizvod :)

29. 3. 2011.

Globalno selo - konačno otuđenje

Kao da je pitanje "otuđenja" malo izašlo iz mode poslednjih godina. Ovome je možda doprinela čista pomodnost društvenih tema, a delimično i nikada ranije prisutan osećaj globalne pripadnosti i dostupnosti svake vrste informacija, koju nam je doneo Internet.
I, na prvi pogled, "otuđenje" se više ne postavlja kao problem. Ako ne želite da budete sami, ili ako imate bilo kakve probleme u komunikaciji, sve što treba da uradite je da preskočite lična ograničenja koja ste najčešće sami sebi postavili, i u sigurnosti i miru svoje sobe možete izaći u svet. Najednom, postajete okruženi ljubaznošću i toplom dobrodošlicom. Najednom, postajete deo grupe, zajednice... postajete ono što sami sebi želite!
Na prvi pogled, ljudi mogu reći da je ovo opasno, zato što nema fizičkog kontakta, zato što nema mirisa i oblika... međutim, ako je to zaista ono što vam treba, Internet će vam i to pružiti, odnosno daće vam alate da ugovorite viđenje, dodirivanje, mirisanje...
O kakvom onda "konačnom otuđenju" ja to govorim?
Posmatram sledeći fenomen koji se očigledno stvara: "potpuna demokratizacija" ili najširi mogući izbor tema i informacija, stavljaju nas u zanimljiv položaj, ili skoro eksperiment - kuda nas to vodi?
Po svemu sudeći... to nas vodi u konačnu izolaciju!
Ali ne pojedinačnog tipa - nećemo mi skapati kao usamljeni kosturi u svojim stolicama sa slušalicama na ušima... ne...bojim se nečeg goreg.
Bojim se zatvorenih grupa!
Imate izbor... i to koristite, zar ne! Dosta vam je više da se smarate svim onim stvarima koje nikada niste voleli. Sada možete raditi ono što želite, i najlepše od svega je što upoznajete i druge ljude koji misle kao vi. Srodne duše.
Najednom, pomišljate: "svi ovako misle", "svi ovo vole"... i postaje opasno da izgubite moć zdravog rasuđivanja. Postajete zatvorenici sopstvene grupe. Ili kako kaže izreka: "Ne vidite šumu od drveća".
Okruživaćete se ljudima koji misle slično vama, imaju slična interesovanja. Davaćete i dobijati podršku, ali samo "odgovarajućim". Dodire i susrete sa drugačijima ćete ili ignorisati, ili grubo odbacivati - pa zato služi demokratija, zar ne?
I vaše mišljenje će se ovakvim "pumpanjem" razvijati i dalje jednosmerno, do konačnosti... do konačnog otuđenja. To je tako lako, jer su vam podrška "svi"!?
I tako grupe postaju sve jače i jače, i sve dalje i dalje...

7. 3. 2011.

Rekonstrukcija penzionog sistema

Jedan od realnih problema koji nam zagorčava život u ovo vreme "krize", je i namet koji trpe zaposleni u ovoj zemlji. Prvo je delovao neverovatno, a sada već zastrašuje podatak da u Srbiji ima više penzionera nego zaposlenih van administracije! Trenutno (ako se dobro sećam) na jednog zaposlenog koji sam stvara svoj dohodak, dolaze čak tri "izdržavana" lica!
Penzijski sistem zahteva hitne i oštre rekonstrukcija, inače će nas pojesti. Zamišljam dva osnovna, radikalna, reza koja treba uraditi:

1. Ograničiti maksimalnu penziju na visinu prosečne plate.
Možda ćete pomisliti da nije "humano". Ako je neko radio celi život, red je i da uživa (!?) Ali, oni koji koriste neverovatno visoke penzije su imali i neverovatno visoke plate !!! Za ceo svoj život su imali toliko prilika da uštede ili investiraju! Mogli su da kupuju nekretnine, mogli su da koriste privatne penzijske fondove, mogli su da (sada popularno) investiraju u "zelene" projekte.
Ako se sekirate za one koji su celog života bili bogati, zašto se ne sekirate i za one koji su celog života bili siromašni, a isto su radili, i nisu imali prilike da koriste sve ovo nabrojano.
Mi danas imamo bolesnu situaciju: cilj je zauzeti neki jako plaćeni posao na par godina (to su obično državni službenici, na primer - poslanici), i vi ste zasnovali novu dinastiju! Obezbedili ste i sebe i svoje unučiće, a plaćaće vas svi radnici koji će se tek roditi u ovoj zemlji!
Nije logično da partijski poslušnici budu toliko nagrađeni, na teret svih građana!

2. Uvesti promenljivu starosnu granicu odlaska u penziju
Nedavno se vodila polemika kada treba ići u penziju. Čak su bili onoliki francuski štrajkovi povodom toga. Evo rešenja: promenljiva granica! Propisujemo, na primer, 65 godina starosti. Ali, u penziju se sasvim legalno i uredno može otići već sa 60 godina - samo što vam je tada penzija npr 50%. Sa 61 godinom - 60%, i tako dalje, dok sa 65 imate 100%.
Možete ostati i duže, i dobijati 110%.. i dalje, sve do zakonskog maksimuma. Ako ste toliko potrebni poslodavcu - neka vas zadrži! Ali, posle starosne granice, poslodavac nema nikakvu zakonsku obavezu vašeg zadržavanja na poslu. Može vas "poslati" u penziju kad god poželi, bez obrazloženja.

Nemam uvida koliko novca bi se uštedelo sa ove dve promene, ali bi sigurno dovele do pravednijeg društva. Zaista je veoma opasna praksa političkih snaga, ili onih koji imaju druge vrste moći (kao moj omiljeni OFPS), da putem svojih plata, koje ionako troše društveni budžet, ovi evoluirani kriminalci obezbeđuju finansijsku sigurnost i svoje budućnosti (a opet na račun "običnog" sveta).

4. 3. 2011.

Ideja nam treba

Reklo bi se da je većina građana Srbije u pravoj izbornoj panici. Na koga god da pomislite u trenutnom političkom životu, prevrne vam se stomak.
Za koga glasati u ovakvoj situaciji? Najverovatnije će apstinencija biti najveća do sada. Ali, to nam ne rešava problem, makar i 20% ljudi glasalo, odnos snaga će opet biti isti, dakle opet "jovo-nanovo". A treba živeti :(
Oh, gde su nam lepe 90-te, kada smo imali ideju, volju, cilj.... lako je bilo ujediniti se protiv jednog Slobe i težiti Evropi. Previše lako.
Sada se treba ujediniti protiv svakoga ko je ikada i mirisao vlast, i ići u nepoznato. Previše teško.
Jedini iole realni cilj bi nam bio da smanjimo državni kriminal, da obuzdamo pomahnitale krvopije, i da se trudimo da promovisanjem pozitivnih ljudskih osobina dostignemo humano društvo. A onda će doći i do poboljšanja. Utopijski (!?), ali ja ne vidim drugog puta.
Ali, da ne bi sve ostalo na praznoj priči, ipak su potrebni ljudi koji pokreću stvari i koji drže suštinu. Iz mog paničnog posmatranja političkog života u poslednje vreme, ovo je ekipa koju sam ja okupio u svojoj glavi, i kojoj bih poverio put ka izlazu. (Nemojte ove ljude ocrnjavati odmah... svako od njih ima neke loše osobine, greške..., ali... "ko je bez greške neka baci prvi kamen"). Dakle, evo:

1. Prvo nam trebaju pare. Bez para ništa ne ide. Za ovo bih zadužio Miodraga Kostića. Veoma odmeren u poslednje vreme, rado viđen na mnogim debatama i obično pozitivno ocenjen. Sa svojim stavom: "Da, ja to imam, ali moji radnici primaju dobru platu, ne otpuštam, radim, izvozim i nisam se ništa više obogatio nego što je to realno..." - mogao bi da bude finansijer

2. Treba nam energija - pokretač. Verovali ili ne, tipujem na Vuka Draškovića. Kada sam ga skoro gledao kako govori, postalo mi je jasno kako je bilo moguće da smo ga pratili 90-tih. Kao da se probudio iz dugog narkomanskog sna, Vuk je počeo da govori smisleno, i da isijava energijom. Ne zaboravite, to je čovek koji je sam napravio 9. mart - početak svega.

3. Mediji. I dalje ostajem pri B92. I oni u poslednje vreme kao da se bude iz nekog sna, i očigledno su na klackalici da li smeju da se okrenu protiv DS-a. Taman kad pomislim da su krenuli, oni se vrate u ulizičku podaničku fazu. Mislim da im nedostaje samo malo podrške, a ova prethodno navedena dvojica bi to mogli da im pruže.

4. Početna masa. Ovde bih istakao Uniju poslodavaca Srbije, koja se u poslednje vreme skoro uvek pojavljuje sa logičnim razmišljanjima. Naravno, njima dodati sve one izgubljene polu ilegalne grupe koje se okupljaju u poslednje vreme,najčešće po internetu.

Verujem da bi ova grupa mogla da povede Srbiju u bolju budućnost. Za sve ostalo... . vrtim glavom tužnog pogleda.

1. 3. 2011.

Rekonstrukcija zaštite prava

Shvatajući razmere kriminalne konstrukcije koja pod izgovorom zaštite autorskih prava zgrće lična bogatstva (OFPS), prilično sam se posvetio objašnjavanju koliko je loše to što oni rade.
U isto vreme, razumeo sam način kako je uopšte moglo da dođe do stvaranja ovakvih Zakona, koji omogućavaju ovaj evoluirani kriminal.
I zaista treba razmisliti malo o istinskoj ZAŠTITI autora. Ovde bih napravio podelu koja na neki način već i postoji. Zaštita treba da postoji na dva nivoa, ili fronta. Jedan je zaštita od kriminalnih radnji, tj krađe umetničkih dela, odnosno autorstva. Ako neko iskoristi delove vaše muzike, delove vaših tekstova, ilustracija, filmova ili drugih autorskih dela, pa to potpiše svojim imenom ili prodaje bez vašeg znanja i dozvole, to je stvar za krivično gonjenje, i dobrim delom je to na neki način i pokriveno.
Druga stvar je mehanizam komercijalizacije autorskih dela, odnosno načini kako autori mogu doći do novca koji se stvara prodajom njihovih dela. I ovde bih stvari dodatno suzio na - muziku. Zato što se najviše para tu "vrti", i zato što i ove organizacije evoluiranog kriminala svoje delovanje uglavnom ograničavaju samo na muziku.
Ovde su mehanizmi dosta jasni u mnogim segmentima (nosači zvuka, koncerti, kafane, klubovi...), međutim stvari postaju zamršene kod takozvanog "javnog izvođenja". Ovo je upravo trenutak gde se pojavljuju OFPS-i i stvaraju pometnju iz koje izvlače ogromne materijalne koristi.
Evo mog predloga kako se stvari mogu rešiti:

1. Svaki autor i/ili izdavač, propisuje svoju tarifu, odnosno cenu, koliko treba da mu se plati za svako javno izvođenje njegovog dela. Takođe, daju i ograničenja gde se njihovi radovi ne smeju puštati (politički skupovi ili nešto slično)
2. Emiteri (radio, TV...) izabiraju šta puštaju, prave "košuljice" na osnovu kojih uplaćuju onoliko koliko su pustili.
3. Organizacija nasumice, ali najmanje jednom mesečno, vrši kontrolu emitera, tako što snima njihov program tokom 24 sata i upoređuje sa predatom košuljicom.
4. Ograničiti plate zaposlenima u ovim organizacijama na 1 prosečnu platu.
5. Radni prostori manji od 100 m2, se ne smatraju javnim emitovanjem (kancelarije, radnje, saloni...)

6. Veći radni prostori imaju dve opcije: ili da besplatno puštaju program emitera, ili da takođe dostavljaju košuljice.
7. Dozvoljeni su direktni "bilateralni" ugovori.
8. Neobuhvaćena muzika se naplaćuje cenom 50% od prosečne cene koju su dali autori-izdavači i ona najvećim delom ide na obaveze prema inostranstvu.

Ovo je osnova rekonstrukcije zaštite, u delu javnog izvođenja. Najvažnija stvar je ograničiti plate zaposlenima (ako mislite da je prosečna plata malo, razmislite, oni to ipak rade iz ubeđenja, a ne koristi). Međutim, naravno da treba ozbiljno voditi računa i o drugim troškovima ovakvih organizacija, gde su takođe moguće zloupotrebe.
Dalje, ako verujete da vredite, ako verujete da se bez vas ne može - ako verujete da je vaše autorsko delo roba za koju trebate biti plaćeni od javnog emitovanja - odredite koliko vaša roba košta!!! Mislite da javno emitovanje ide vama u korist? Onda objavite da se može emitovati besplatno!
Ideja nije u skladu sa preporukama EU? Onda ćemo lepo objasniti EU da su svi autori plaćeni tačno onoliko koliko traže, tržišno. Ako im se to ne sviđa, onda mislim da imamo sva moralna prava da kažemo da smo MI u pravu, a da ONI greše! Pa i po cenu ne ulaska u EU! Ali, videćemo da li neće prihvatiti da je ovo dobro rešenje.

16. 2. 2011.

Nama je najteže, i šta ćemo sad?

U vreme kada isti ljudi koji su nam do juče govorili da smo "lideri u regionu" sada priznaju da imamo najniže plate, najgori standard i najviše nezaposlenih - pomišljamo da je svima u ovoj našoj zemlji teško.
Ali, kao što sam rekao, potičem iz poslovnog kruga malih preduzetnika, i smatram da je NAMA NAJTEŽE!
Iz više razloga: finansijskih, moralnih...
Dobro, kriza.... smanjuje se obim posla, smanjuje se zarada... menjaju se načini rada, snalazimo se kako znamo i umemo, dokvalifikujemo, menjamo, prilagođavamo... stalno napeti i zamišljeni... često depresivni - ali, to nam je posao.
Ali, tek nam sada slede problemi. Ako nekome trebaju pare - uzmite od malih privrednika.
Velike ne sme niko da dirne (odnosno oni i jesu oni kojima pare trebaju), a "obični" ljudi i dalje imaju prezrivo podcenjivački odnos: "Ma imate vi para".
I to je moralni deo problema koji nas boli: trudimo se, radimo, razmišljamo, koprcamo, dajemo sve od sebe, često i više nego što imamo, a stav javnosti je: "Lako je vama, platite"
A onaj finansijski deo problema je suštinski. Svako malo dobijemo neko novo pismo, novu Odluku, po kojoj smo dužni da platimo ne male pare, inače nam sleduju zatezne kamate, prisilne naplate, oduzimanje imovine...
I to ne zato što smo nešto koristili, potrošili, naručili... ne, jednostavno zato što POSTOJIMO!
Došli smo u veoma opasnu situaciju da samim svojim postojanjem iniciramo postupke da nam se oduzima imovina. Ne zato što radimo loše, pogrešno, što smo se zadužili.... ne... da ponovim: SAMO ZATO ŠTO POSTOJIMO!
Primeri su brojni, i pogađaju određene grupe preduzetnika. Da navedem neke nesagledivo mnogo povećane ili novouvedene stvari: Obavezne komunalne takse, registracija vozila, obavezna pretplate na GPRS, obavezni zakupi prostora,  i tako dalje i tako dalje.
I sve se to prvo donese u vidu Zakona, naprave se obaveze, pa vam se dostavi Rešenje! Sve "po Zakonu". Ako ne platite u roku od 15 dana od prijema Rešenja: doći ćemo i uzeti vam stvari iz stana, pa stan, onda decu i porodicu, pa kad vam uzmemo sve što imate ići ćete u zatvor, ali ne pre nego što vas dovoljno izgladnimo da nam slučajno ne napravite štetu time što ćete puno jesti o našem trošku.
A ne možemo ništa. Ako štrajkujemo, to"ne odlaže izvršenje", ako se bunimo medijima: "šta vi hoćete, imate vi para", ako zatvorimo poslove, i to košta, ne možete vi sad tek tako da zatvorite firmu.... prvo "bato" plati, pa onda zatvaraj.
Da navedem još neke neverovatne stvari koje "podstiču male i srednje preduzetnike":
- Ako ste žena nemate pravo na porodiljsko bolovanje,
- ako želite da se bavite trgovinom van Srbije - plaćate iste takse kao da trgujete tankerima nafte,
- ako želite da se nešto čuje na vašem radnom mestu, plaćate mojim omiljenim organizacijama, kao što je OFPS,
- struja, voda, komunalije, grejanje... sve plaćate više puta skuplje nego što je normalno
....
Sve u svemu, ako želite da se bavite malim poslom, mesečni izdaci koje morate platiti, samo zato što postojite, su sigurno veći od prosečne plate u Srbiji. I to ne plaćate ako zaradite, ne, vi MORATE platiti, imali ili nemali, a ako nemate.... pa prodajte stan, prodajte neki organ.. .nije nas briga, što si hteo da se baviš poslom?
I sve "po Zakonu".
Pa čak i ako se prisetimo 90-tih, da prepišemo. Ni to ne možemo. "Siva" ekonomija je zauzeta od strane jačih i brojnijih, malo žućih i sa nešto kosijim očima.
Dobro, zaista je lepo videti gomilu slatke kineske dečice koja trčkaraju po novobeogradskom bloku 70. Ali, zamislite da naše radnje rade onako kako oni rade - do sada bi svi bili u zatvoru. I to su nam zabranili (ne toliko Zakonom, koliko diskriminacijom, a kako je to toga došlo ne bih da se uplićem).
Zaista se pitam: Šta ćemo sad?

14. 2. 2011.

Okorela zemlja čuda...

Trenutno čitam roman "Okorela zemlja čuda i Kraj sveta" Haruki Murakamija. Oprostićete mi što ne stavljam naslov originala, dosta bih se pomučio sa japanskim znakovima a to većini ništa ne bi značilo. A onaj manji broj ljudi koji razumeju i srpski i japanski verovatno znaju i mnogo više od mene o trenutno najpopularnijem japanskom piscu.
Ovo je treći roman Murakamija koji čitam ("Igraj, igraj igraj" i "Norveška šuma") što ga svrstava u manji broj pisaca koji su me toliko zainteresovali da im iznova poklanjam pažnju. Pored pitke i prilično uravnotežene naracije, Murakami uspeva da enigmatske postavke svojih romana prenese i na ukupno svoje delo, što doprinosi tome da se lakše odlučite na njegov novi roman.
Ono što mene iznova "muči" kod ovog autora je to što je glavni junak (do sada uvek muškarac) prilično melanholičan i mlak, intelektualni tip, ujedno i veoma uspešan u društvenim odnosima, i u zarađivanju novca, ali i u ostvarivanju emotivnih, odnosno seksualnih veza. Ovo se ne poklapa sa mojim životnim iskustvima, gde ipak morate uložiti neki trud i napor da bi ste došli do cilja, a ne ćutati i jednostavno puštati da drugi ljudi rade za vas, što je veoma često kod Murakamija.
Međutim, ovo je ujedno i ta enigma koju pokušavam da rešim: "Da li se radi o japanskom društvu?" Jer isti junak je po pravilu dobar u svom poslu, i po pravilu se velika količina vremena koju verovatno provodi na poslu uopšte ne opisuje u romanima.
Da li je tako u Japanu? Da li je njihov odnos prema radu tako ravnodušan i pomirljiv? Za razliku od evropljana, ovde ne možete osetiti ni ljubav, ali ni mržnju prema poslu. Ne možete osetiti ni žal za vremenom provedenim radeći, ali ni oduševljenje tim vremenom. I da li je dobar rad ujedno garancija da vam i privatan život onda teče glatko i mirno?
To su moja pitanja na koja pokušavam da odgovorim. Inače bih kao Hornbija i pisaca sličnih njemu, odbacio Murakamijeve romane, svrstavajući ga u hvalisavca, koji piše samo zato da bi veličao svoja seksualna umeća.
Ali, kvalitet Murakamija je u tome što mislim da na ova pitanja neću naći odgovor, a za to vreme uživam u njegovoj sporoj vožnji. On uspeva da se njiše na granici, ali ipak opstaje u predelu dobrog ukusa.

P.S. Uf. U jednom trenutku ove knjige uplašio sam se da možda ne čitam "Da Vinčijev kod" ili nešto tako. Dobro, bar je završio u svoj ritmu, ali ipak se vidi da je bio znatno mlađi pisac kada je pisao ovu knjigu, nego one prethodne koje sam čitao. Ne bih "Okorelu zemlju..." svrstao u njegove velike domete, ali... bar nam je dao objašnjenje svojih životnih stavova (koji, istina, "nikog nisu naročito impresionirala").

7. 2. 2011.

Da li uopšte postoji razlog postojanja OFPS-a

Proteklih dana se više javno govori o OFPS-u, i smatram da sam i sam skromno doprineo širenju svesti o ovom "fenomenu".Broj "hit"-ova, odnosno dolazaka na moje tekstove koje se ovime bave je uvek visok, i sve je viši, što dokazuje da se ljudi interesuju.
Pored svih dokaza da OFPS radi isključivo u ličnu korist i dobrobit svojih osnivača, koje sam opisao u ranijem tekstu, želim da se pozabavim uopšte idejom postojanja ovakvog vida Zakona.
Oni govore: "Muzika nije besplatna". Oni govore: "Vi neovlašćeno kopirate i koristite naše proizvode kako bi povećali svoju zaradu ulepšavanjem atmosfere" !?
Razmislimo malo o ovome... Zamislite sada sve pisce, novinare... da kažu isto ovo? Imaju sva prava. Oni napišu, neko to objavi, a čitaju svi, i oni koji kupe novine / knjigu, i oni koji je pozajme, kopiraju... Parodiju na OFPS i izdavače sam takođe opisao na ovom blogu
Zamislimo proizvođače stolica: "Kupite našu stolicu, ali na njoj možete sedeti samo kući. Ako ovu stolicu koristite u kancelariji, morate nam plaćati mesečno, a mi ćemo proceniti koliko ljudi na njoj sedi, pa na osnovu toga vam odrediti Tarifu"!?
Želim da napravim Youtube video sa ovakvim oglasom - Udruženje proizvođača stolica: "Nije dobro kada imate tvrdu stolicu!"
Zamislite dizajnere bilborda: "Milioni ljudi vide moj dizajn i to im ulepšava grad/život (a to je svakako više od broja slušanja svih pesama Zdravka Čolića od 1985 na ovamo, bez obzira sa koliko praškova ga podelili). Svako od tih prolaznika sada treba da mi plaća mesečno! - Moj rad nije besplatan!"
Frizer vašoj ženi napravi divnu frizuru. Ona postane mnogo lepša, ali... žena ima pravo da se pokazuje samo u kući. Napolju, ko god je vidi, život mu je ulepšan i treba da plati frizeru sa svaki "view". Frizura nije besplatna!
 ---------------
Muzičar zarađuje: javnim nastupima (koncerti, zabave...), kao honorarac (kada mu se rad naruči, za film, pozorište....), kao izdavač (od prodaje nosača zvuka), i tako dalje i tako dalje.
Kako sada muzičari postaju značajniji od svih drugih umetnosti i delatnosti, i jedini imaju pravo da za budu bez prestanka plaćani? Ako naručite bistu, platite vajaru, a neće mu sada svaki prolaznik plaćati zato što gleda njegov spomenik!
(Ovo pišem jer sam slušao kompozitora muzike iz Otpisanih, koji je govorio da treba da mu se stalno plaća kad se sluša njegova muzika.
On je uradio muziku po narudžbini, napravio je neki dogovor - da li su ga prevarili, da li mu ništa nisu platili nego je samo radio za platu u socijalizmu? Da li je to moj problem? Da li se plaća Meštroviću za konje ispred Skupštine? A sigurno ih vidi više ljudi nego što slušaju Otpisane.)
 ---------------
U čemu je njihov problem? - U tome što imaju mnogo para, a to znači i mnogo moći i to znači potrebu za još. Dovoljno su moćni da sebe predstave toliko važnim, da uzmu za normalno da su iznad svih drugih i da imaju PRAVA da budu bogati (ovde ne govorim o muzičarima umetnicima, oni nemaju vremena da se time bave, ovde govorim o "biznismenima" koji zapravo crpe najviše para iz muzičke industrije).

Da..., puštam muziku u svojoj prodavnici / kancelariji / salonu... ali isto tako imam i pločice na podu, i nameštaj, i slike na zidovima, druge umetničke predmete... i sve to mi koristi za rad!
Pa čak i radio i televizija!!! Oni bi možda mogli da plaćaju - na račun te muzike oni prodaju reklame... Ali, kako bi se onda uopšte čulo za neku muziku? Svaki izdavač / muzičar ŽELI da se njegov rad čuje na radiju / televiziji... to je njegova promocija, oni to podstiču. Pa gde je logika da za to bude plaćen?
Zamislite sada Raiffaisen banka da kaže: "Moji oglasi mnogo ulepšavaju vaše novine/TV, i bez nas bi vi bili samo ružni mali tupavci. Od sada vi plaćate NAMA kad god objavite naš oglas!"
---------------
Na celu ovu filozofiju, kada dodate da najveći deo (lavovski, enormni, bolesno veliki, gotovo sve) što se "krvavim rukama" otme od naroda, uopšte i ne vidi niko od umetnika muzičara, daje samo veoma gorak ukus u ustima...
Pa kada dodate i to da i ako bi videli, ko vidi? Kako proceniti kome treba dati? I tu dolazi OFPS i objašnjava nam stvari: "Nama. Nama treba dati jer da nas nema svi bi muzičari skapali od gladi!". E moj Boro Đorđeviću, e moja Merima Njegomir - pogledaje bolje oko sebe... umetnici ste, imate izoštrenu percepciju.. Kako niste uvideli da ste prodali svoju dušu?
E, moja budućnosti, moje buduće generacije.... radićete i plaćati enormne penzije današnjim zaposlenim u OFPS-u. Budućnost nam je okovana. Naša deca su sputana i žigosana da plaćaju današnje zlotvore.
U svojoj knjizi Uloga frizera u savremenom društvu, govorim o bolestima današnjeg društva, i napravio sam samo dve grupe: kriminal i nezaposlenost. Govorim o tome da je kriminal stalni pratilac života, kao bakterija, evoluira zajedno sa društvom. Ovo je sjajan primer evolucije kriminala. Ovo je vrh "lanca ishrane" kriminala, gde se svesno pravi Zakon tako da se bogato nagradi nasilni parazitizam!