9. 12. 2010.

Bespuće i Novi život - decembar 2010.

Da li se i vama čini da savremena književnost možda i previše "vuče" na fantastiku? Da li je to posledica promene medija, gde se realnost mnogo brže, lakše i sigurnije opisuje na druge načine, a ne kroz književnost?
U svakom slučaju, trenutno čitam dve knjige, i obe su "slipstream- ili magični realizam" (pojam koji opisuje žanr jedne od njih, ali može se koristiti i starija reč, fantastika)
Mnogo određeniji po ovom pitanju je Ian McDonald koje se jasno određuje kao SF žanr, pa unutar njega "slipstream". Sve u svemu, čitam knjigu Bespuće (Desolation Road, 1988.) koja se upoređuje sa Markesovim "Sto godina samoće" jer govori o izolovanoj maloj ljudskoj naseobini i odnosima među stanovništvom, koje se može preneti i na celokupno ljudsko društvo.
Ipak, imam utisak da bi mi se knjiga mnogo više svidela da sam bar upola mlađi, i jedva čekam da moj 9-godišnji sin napuni još neku godinu pa da mu je preporučim.
Druga knjiga koju čitam u isto vreme je bliža realnosti (bar što se tiče vremena i prostora), ali je u najmanju ruku podjednako "fantazmična". Orhan Pamuk i roman Novi život (Yeni Hayat, 1995.)
E pa, ako je dozvoljeno imati predrasude, ja imam predrasude oko ovog pisca. Ne volim da ostavim knjigu nepročitanu, a to mi se poslednji put desilo sa njegovom "Zovem se crveno". I rekao sam sebi da to nije za mene, i eto, opet sam počeo. Ne znam, da li je to nacionalna predrasuda (ne vredi, nikako Turke ne mogu da posmatram kao miroljubive umetnički naklonjene žrtve nemilosrdnog agresivnog zapada). I možda je politika "razumevanja" učinila da Pamuka taj Zapad prihvati i promoviše baš iz razloga "pomirenja"!? Ali ja mislim da kod njega ima one iskonske neiskrenosti, koja će još dugo činiti da mi, koji smo im geografski bliži, imamo sukobe. U svakom slučaju, ako je kod Ruždija kombinacija realnosti i magije nešto što se lako čita i dolazi prirodno, kroz jezik, tako kod Pamuka sve to izgleda prenategnuto. Ili je to samo moja predrasuda.

p.s. Pred kraj Pamukovog "Novog života" sam čak pomislio da će postati zanimljiv. Makar i u petoj šestini, nema veze, i to je kvalitet - toliko dugo održavati mir da bi stigla kulminacija. Međutim, kraj je ipak potvrdio sve moje predrasude. I i dalje imam predrasude.
Sa druge strane, kako se razvijalo Mekdonaldovo "Bespuće" sve više sam uviđao da narastajuće nasilje i mračni pogled na život ipak neće biti dobra preporuka za decu, pa sam odustao od toga da ovu knjigu preporučujem. Ali, zato sam dobro razmislio o pesimizmu u književnosti i to me je nagnalo da napišem još jedan post koji se bavi ovom temom.

Нема коментара:

Постави коментар